„Odmor je važan kao jelo i piće – da ne umremo od gladi. Tišina je jednako važna kao spavanje i disanje da ostanemo na životu. Slavljenje je jednako važno kao svagdanji rad – da napredujemo“ (J. Drinbeck). Za Isusa važni su učenici, a ne samo posao koji bi u njegovo ime trebali učiniti u službi širenja njegove poruke o kraljevstvu Božjem. On poznaje i njihove snage i njihov rad i umor, te im želi osigurati trenutke odmora.

Nakon pohoda gradovima i selima gdje su propovijedali i liječili, Isusovi učenici vraćaju se „u bazu“. Oni se vraćaju Isusu da bi se vratili sebi samima, svome sržištu, svome sidrištu. Oduševljeno pričaju o svemu što su doživjeli. Ono što daje smisao i plodnost njihovu djelovanju jest njihova povezanost i oslonjenost  na Isusa. Njemu apostoli podnose izvješće, s njime dijele vlastite doživljaje, uspjehe i neuspjehe. Njemu iznose sve ono što su „činili i naučavali“. Napor apostolskog djelovanja traži i odmor. Isus to razumije i, kao pravi učitelj, šalje ih na odmor. Naš ljudski bioritam treba rada i odmora, dana i noći, kretanja i mirovanja, akcije i molitve, truda i pjesme. Umijeće je naći pravu mjeru. Odmor je potreban kako tijelu tako i duši. 

Kad slušamo riječi današnjeg evanđelja možemo se iznenaditi i zbunjeno pitati: zar je moguće da je to napisano tako davno? Riječi, naime, koje je Isus uputio svojim učenicima kao da su jučer napisane i namijenjene nama, suvremenim ljudima: „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto i otpočinite malo“. Evanđelist pojašnjava: „Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo, pa nisu imali kada ni jesti“ (Mk 6,31).

I mi imamo iskustvo umora, ali nam se postavlja pitanje: od čega smo umorni i što nas je izmorilo? Isusove učenike izmorio je navještaj, širenje njegove poruke među ljudima, svjedočenje njegove blizine. Umorili su se brojnim susretima. Da, i to može umoriti pa i vjesnike evanđelja, premda se od njih očekuje da u svakom trenutku djeluju svježe i odmoreno. Vršeći svoje poslanje, obavljajući svoj posao, umaramo se. Ponekad se naši umori ne daju sakriti. Uzroci umora često su vrlo različiti. Stoga je i odmor prigoda da se zapitamo na što trošimo životne energije, čime su  obuzete naše misli, čime je obilježeno naše djelovanje? Postoji umor koji nas čini zadovoljnima, ali i umor koji nas čini nervoznim i mrzovoljnima.

Danas je gotovo u svim slojevima društva i u svim zvanjima preopterećenost postala više-manje opća pojava. Posljedice takva stanja zapažaju se u smanjenosti životne radosti i malaksalosti radne sposobnosti uopće, što najčešće u konačnici dovodi do pojave tjeskobe, bezvoljnosti i depresije. To postaje jedno od najvećih nevolja suvremenog društva. Ova se spoznaja posebno bolno doživljava ako promislimo kako se danas množe želje i planovi, sklonosti i potrebe, od kojih su mnoge stvorene umjetno, pod snažnim pritiskom mode, ljudskih obzira i javnog mišljenja. Čovjek se upire kako bi im udovoljio i jer mu za to ponestaje i vremena i sredstava, napreže se preko svojih mogućnosti i vremenom se slomi – postaje razdražljiv, težak i sebi i drugima, utučen i bezvoljan, klone duhom.

Isusov poziv apostolima da pođu na osamljeno mjesto i da se malo odmore ima zaista dalekosežno i duboko ljudsko značenje. Sve dok čovjek u svom životu nastoji održati ravnotežu između rada i odmora, zalaganja i razmišljanja, te trenutke svoga vremena proživljava smišljeno i smireno, po redu, njegova se radna sposobnost obnavlja i vrijeme provedeno u odmoru i razmišljanju bogato se isplaćuje u obliku povećane radne sposobnosti i uspješnosti u radu. K tome, prirodan odmor i zrelo razmišljanje razbijaju čovjekovu sklonost posezanju za sredstvima prividna olakšanja što mu ga lažno i štetno nude alkohol i razne droge.

Povlačenje u samoću i odmor nisu sami sebi svrha. Oni su samo sredstvo koje čovjeku pomaže da održi zdravu ravnotežu i tako uzmogne slijediti smjer svoga življenja, u nasljedovanju Isusova života, rasti i izrasti u zrelu osobu sazrijevajući u odanosti prema Bogu i zauzetosti za ljude. Riječi koje danas tako često čujemo, a možda i sami izgovorimo:  „nemam vremena“ za nas vjernike ne bi smjele postojati. Za nas je svaki trenutak vremena ispunjen nekom Božjom ponudom. U svakom trenutku odjekuje Božji zov na koji se, sa zahvalnošću, treba spremno odazvati u istinskoj dobroti i čovjekoljublju. 

Isus primjećuje ljude u njihovoj klonulosti i gladi pa im pruža svoju riječ koja je hrana duše. On vidi kad drugima treba odmor, iako za sebe ne mari. Svoje okuplja na okrepu fizičku i duhovnu, jer apostolsko djelovanje nije moguće bez ovoga odmora uz Učitelja. To su stanke molitve, unutarnjeg osluškivanja kako bismo dublje uronili u Gospodinovu riječ i sve je bolje ostvarivali u svome životu. Isus nas vodi k cilju, vodi nas svome Ocu da se s Njime susretnemo u dubinama svoga bića. U nama odzvanjaju još uvijek Njegove riječi: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28), ja ću vas utješiti. Dođite i nađite u mojem srcu mjesto mira i odmora. Ja sam s vama“.

Pravi je odmor zapravo u srcu nekoga tko te čuje, nekoga tko te ljubi, tko za tebe ima vremena. Pravi je odmor u iskrenoj prijateljskoj riječi, u snazi oproštenja, u radosti pomirenja. Sve su to odmori koje nam Isus može pribaviti podjeljujući najprije nama sigurnost Božje ljubavi i svoje nazočnosti, a potom osposobljujući nas za praštanje i ljubav prema našim najbližima. I tako svijet postaje ljepši, a mi bogatiji za iskustvo istinskog odmora u Isusu.