Bog se očituje poput putnika koji traži gostoprimstvo. Onome koji ga prima uzvraća iznad svakog očekivanja. Gostoprimstvo, gostoljubivost jest jedna od dimenzija našeg odnosa vjere prema Bogu. To je osobni čin vjere kojim čovjek pristupa Bogu i staje pred Boga. Kako to čine Abraham, Marta i Marija? A kako činimo mi?

Isus je rado dolazio k ljudima, osobito prijateljima Marti, Mariji i Lazaru. Sama činjenica da Isus dolazi u neki dom potiče nas na razmišljanje. I mi godišnje blagoslivljamo naše domove, naše stanove. To je vidljiv znak kojim bismo htjeli dozvati Isusa u naše prostore da ih svojom prisutnošću posveti. Gdje je Isus, tu je i blagoslov. Isus želi posebno i prije svega posvetiti čovjeka. I naša nutrina je stan, dom u kojem Isus želi prebivati. Zato nas Isus poziva da uđemo u nutrinu svoga srca i oslobodimo u njemu prostor za Njega.

Gostoljubivost je u hebrejskom svijetu vrlo važna i znakovita stvarnost. Primiti u goste znači pridružiti sebi i obitelji onoga koji ulazi u našu kuću. Njemu u čast priređena je i svečana gozba jer u taj se trenu­tak obiteljska zajednica obogaćuje novim članom. Abrahamovi gesti, kao i stajalište Marije i zabrinutost Marte imaju obilježja spontanosti, prirodnosti, ljudske topline, srdačnosti. Ne radi se jednostavno o otvaranju vrata kuće, nego osoba je ta koja se mora otvoriti, napustiti otpor, dati se u istini vlastitog bitka. U nekim oblicima gostoljubivosti zamjećuje se distanca, nepovjerenje, strah samopriopćavanja koji izaziva unutarnju nelagodnost. Ponekad se pod plaštem formalne uljudnosti krije odbijanje, neprihvaćanje. U tom trenutku gost se osjeća istodobno i prihvaćen i odbijen.

Drugo stajalište gostoljubivosti jest besplatnost. Karikatura gostoljubivosti je proračunatost. „Ta osoba bi mi mogla poslužiti, dajem, kako bih mogao primiti jednako ili više“. Postupanje je podređeno interesu. Drugi-gost nije središte, središte sam ja: moja dobit, ambicija uspjeh, karijera, moj javni položaj. Prava gostoljubivost je besplatna radost da se može biti zajedno, komunicirati, susresti se, otkriti se, otvoriti se, uživati u bogatstvu osoba, u zračenju drugih.

Kršćanska tradicija je od početka naglašavala svetost gosta, gledajući u gostu samoga Krista, nepoznatog, stranca, beskućnika. Sv. Kamilo De Lellis u 16. stoljeću uvodi u svoje bolnice “obred primanja bolesnika” s liturgijskim gestama i obilježjima, gdje se novi član već od samog ulaza trebao osjećati kao osoba koja će biti tretirana s poštovanjem i ljubavlju, ne dobivajući samo liječničke usluge nego nalazeći osobe koje će imati “srce” za njega.

Dom je jedna od važnih sastavnica punovrijedna ljudskog života. Čovjek bez doma uvijek je u sebi krnj. Primiti u svoj dom prognanika i beskućnika, podijeliti dom sa svojim bližnjim – znači postati Bogu bliz.

Gostoljubivost mora biti u znaku drugačijosti. Da bismo nekoga primili, trebamo izaći iz samih sebe i prihvatiti drugačijost drugoga – pa i kada je miris drugačiji i odjeća i mišljenje i izgled i boja kože i jezik i vjera…

Marta predstavlja model gostoljubivosti u kojem, unatoč hvalevrijedne nakane, ne uspijeva “izići” iz sebe. Ona stavlja prijatelja u vlastite sheme, programe, želje. Ona odlučuje ono što se mora svidjeti gostu, nudeći mu materijalno. Ne zamjećuje da se zanima za vlastite stvari a ne za Učitelja, kako to čini Marija. Ove njezine stvari kao da postaju nešto “apsolutno” a ustvari su „suvišne stvari” kojima se posvećuje. Mogu izgledati i kao taktika izbjegavanja gosta: kao da se ne želi susresti s gostom oči u oči, licem u lice.

Bog nije programiran. Nismo mi ti koji možemo odlučiti, jednom zauvijek, ono što mu se mora sviđati. Marta, žena od sto poslova, postaje paradigma za one koji si umišljaju da “posjeduju” Boga i mogu postupati s Njim kako žele. Tako Bog postaje zarobljenik obitelji, plemena, klana, naroda. Samo slušanje, tihi odmor, kontemplativni Marijin stav, omogućuje nam primiti ga u intimni prostor našeg bitka, tumačiti njegove zahtjeve, poštivati njegovu nepredviđenost. “Bolji dio” koji trebamo izabrati jest prihvaćanje njegova otajstva, koje uključuje davanje sve više prostora njemu, nadvladavanje naših kriterija mjere.

Kad ljudima iskazujemo svoje poštovanje, kad smo pozorni prema onome što oni govore, kad se trudimo da ih do kraja shvatimo, kad nastojimo razumjeti njihova stajališta, Bog nam postaje shvatljiviji. Svatko tko prima nekoga od ljudi s iskrenošću srca, s ljubavlju i dobrotom, prima Boga samoga. Bog ga svojim dolaskom obdaruje takvim nutarnjim, mističnim  darom koji mu se neće nikad oduzeti. Najveća vrijednost što je čovjek može dobiti jest – biti obasjan Božjom blizinom.

Gospodin se vraća na taj „ostati u njemu“ i kaže da kršćanski život znači ostati u njemu. Isus koristi sliku trsa: u njemu treba ostati kao što loza ostaje na trsu. To „ostati“ nije pasivno ostajanje i ne znači zaspati u Gospodinu, što bi možda bio blaženi san. Naprotiv, taj je „ostati“ aktivan i uzajaman, zato što Isus kaže: „Ostanite u meni i ja u vama“. I On ostaje u nama, ne samo mi u njemu. Taj je „ostati“ uzajaman. Taj uzajaman „ostati“ prekrasno je otajstvo života. Istina je, loza bez trsa ništa ne može, jer ne dobiva limfu, potrebna joj je tekućina kako bi rasla i dala ploda. No i trsu treba loza, jer plodovi ne rastu na trsu, nego na lozi. Radi se o uzajamnoj potrebi; to znači uzajamno „ostati“ kako bi dali plod. To je kršćanski život. Istina, kršćanski je život izvršavanje zapovijedi: to se mora činiti. Kršćanski život znači i hoditi putem blaženstava: i to treba činiti. Kršćanski život znači činiti djela milosrđa, kao što nas Gospodin uči u evanđelju: i to se mora činiti. No mora se još i više od toga, a to znači taj „uzajamno ostati“.