XVII. nedjelja kroz godinu (B)

„Oči sviju u Tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme“ (Ps 145,15). Život se kršćanina hrani jednim kruhom koji ga pritjelovljuje Sinu Božjemu. To otajstvo euharistije, naviješteno u Bibliji, sakrament je jedinstva i ljubavi, koji u Crkvi, kao u jednom tijelu, okuplja sve Kristove udove. Danas je i Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve za vjeru u Banjolučkoj biskupiji te ujedno Nedjelja sv. Kristofora, zaštitnika vozača, na koju se u okviru MIVA BiH prikupljaju sredstva za misijska vozila.

Evanđelist Ivan, donoseći čudo umnažanja kruha, kojim je Isus nahranio veliko mnoštvo, usmjerava našu pozornost na samoga čudotvorca. Čudesa su samo znak da u Isusu u susret ljudima dolazi Netko tko je važniji od dobročinstava učinjenih nekim pojedincima. Njegova zahvalna molitva Bogu bila je dovoljna da se od nekoliko kruhova i riba svi nahrane i da još preostane dvanaest košara ulomaka. Sve svoje čudesne znakove Isus čini da bi ljudi shvatili da je on došao da svi imaju život u izobilju. On je znak i mjesto Očeve blizine u svijetu, a to vrijedi i za njegovu Crkvu danas.

U prvom čitanju očituje se Božja ljubav prema njegovu narodu po činu umnažanja kruha, kojim se nahranilo stotinjak ljudi. Ovo umnažanje kruha navještaj je čuda koje će Isus učiniti za svoj narod.

U drugom čitanju  naglašava se jedinstvo – Božji znak. Kao sinovi Božji, po Kristu spašeni, svi smo mi jedno tijelo i jedan duh s onim koji nas vodi svome Ocu. Naglasak je na vjeri, nadi i pozivu. Pavao nas zaklinje da živimo „dostojno poziva, kojim smo pozvani“ (Ef 4,1) – „iz krajnje bijede u najvišu slavu, iz smrti u život, iz grijeha u milost, iz tame u svjetlost, iz vlasti sotonine u Božje blaženo zajedništvo“ (F. Riencker).

Učiteljevo umijeće učenicima otvori um i srce te im probudi pozornost. Pozornost otvara mogućnost učenja. Filip svojim odgovorom uistinu postaje pozoran na ono što jest i ono što imaju. Učimo novo tek kada postanemo svjesni onoga što jest. Svoje znanje i svoje iskustvo proširujemo samo ako smo svjesni onoga što ne možemo i što ne znamo učiniti sami. Granice može proširiti samo onaj tko je svjestan svojih granica. Znanje je nalik gladi i kruhu. Najprije moram biti svjestan svoga neznanja kako bih mogao biti otvoren znanju. Pozornost probuđena kod Filipa prešla je i na druge učenike. Ivan pokazuje kako Isus poznaje ljudsku glad i skrbi za nju prije nego li oni sami zatraže jesti. Glad treba utažiti. Utažena glad daje osjećaj životnosti. Dobrota života i radost postojanja događaju se u trenutku kada čovjek taži glad i žeđ, kada zadovolji svoje potrebe. Isus će ljudsku glad uzeti kao sliku još dublje gladi za Bogom. Onako kako im je tažio tjelesnu glad, tako će im tažiti i glad za Božjom riječju i blizinom (usp. A. VUČKOVIĆ, „Bog koji probuđuje i taži gladi“, Živo vrelo, HILP, od. 12. srpnja do 8. kolovoza 2015, 26-27).

Zajednica koja se gradi oko Gospodina angažira se u prakticiranju poniznosti, malenosti, strpljivosti, uzajamnom podnošenju – što se očituje kao jedinstvo Duha. Samo je jedan Otac svih koji otvara vrata i traži od svih izlazak iz sebe, iz vlastite kuće s ciljem da pripremi hranu na stolu zajedništva gdje nalazi mjesto čitavo čovječanstvo. Učitelj zabranjuje zatvaranje zajednice u samu sebe. Obvezuje zajednicu i pojedince da se suoče s problemima i poteškoćama drugih koji moraju biti nahranjeni. Iz ovoga proizlazi pitanje: Tko smo mi i što trebamo biti za druge? Crkva nalazi svoj identitet u mjeri u kojoj „stvari drugih postaju njezino zanimanje“. „Ono što ste učinili jednom od najmanjih meni ste učinili!“ (Mt 25,40) – naglašava Isus.

Vjera stupa na scenu:Daj ljudima neka jedu“ ili kako kaže Isus: „Neka ljudi posjedaju“ (Iv 6,10). U oba slučaja ljudi su jeli, nahranili se i još je kruha preostalo. To pokazuje Božju velikodušnost kad su u pitanju potrebe njegovih stvorenja. U pripjevnom psalmu čitamo: „Bog otvara svoju ruku i do mile volje siti sve živo“ (Ps 145,16). Vjera je hrabrost osigurati potrebno s onim što je nedovoljno prema ljudskoj logici, prema ljudskom mišljenju. Nesrazmjer je nadvladan i to siromaštvom i služenjem, upravo onim siromaštvom koje stavlja sve na raspolaganje svih. Imati vjere ne znači toliko vjerovati u čudesa, nego vjerovati da Krist treba i našu angažiranost da bi učinio čudo. Treba i našu „torbu“ – kazano slikovito, pa bila ona gotovo prazna. Imati vjere znači prihvatiti Isusa koji preoblikuje naše srce od kamena  u srce od mesa, koje je sposobno nahraniti ljude  onim što jesmo i onim što imamo, a sve smo to primili od Boga kao dar.

Dječak iz Evanđelja, spremnošću darivati, izaziva čudo umnažanja kruha. Ovaj nam dječak može biti uzorom i putokazom u svakodnevnom životu kako surađivati s Bogom i omogućavati mu da čini čuda po našoj raspoloživosti. Kad bi svi ljudi koji imaju bili spremni darivati životne košare bile bi prepunjene ne samo preostalim kruhom, nego i radošću, zahvalnošću, mirom.

U zgodi umnažanja kruha znak je euharistije: Isusovo umnažanje kruha slika je i priprema za još silnije čudo, a to je čudo Euharistije. Pratimo li Isusove pokrete i riječi kod umnažanju kruha, prepoznat ćemo pokrete i riječi pri ustanovljenju euharistije. „Uze kruhove, zahvali pa razdijeli“ (Iv 6, 11). Gospodinova je inicijativa, pružena ponuda gladnom narodu, apostoli su u službi hranjenja naroda. Nahranjeni jednim jedinim kruhom, tijelom Gospodinovim, vjernici u Kristu postaju jedno tijelo – mistično Tijelo Kristovo.

Iv 6, 1-15

 

Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Riječ Gospodnja.

Podijelite: