Prorok Izaija obraća se narodu umornom i očajnom, narodu u progonstvu, koji je gladan i žedan slobode. Isus se također obraća mnoštvu umornom od različitih patnja, gladnom spasenja. Smjestimo se u to mnoštvo, otvorimo se Isusu i prihvatimo ga.

Isus nam poručuje: “Moje su riječi Duh i život“. Čovjek današnjice čezne za srećom. Traži je i često ostaje nezasitan. “Moja je hrana vršiti volju Očevu“, rekao je Krist. A to je istinska ljubav prema svakome čovjeku. Put kršćanina jest put traženja Boga i približavanja ljudima po ljubavi. A u tome je istinska sreća.

1. Dođite i jedite! Gospodin poziva svakoga čovjeka da čuje njegovu riječ i s njime sklopi savez. Prorok navješćuje mesijanska vremena prognanicima u zemlji tuđinskoj ističući da čovjek ne živi samo o kruhu, nego od svake Božje riječi. Bog će samim sobom nahraniti izgladnjele i vezati ih uza se svetim savezom. Treba pratiti znakove vremena, tumačiti ih u svjetlu Božje mudrosti i uvijek ostati vjeran životu.
2. Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Kristova milosrdna ljubav je neopoziva. Ljubav Božja očitovala se svima nama u Isusu Kristu našem Gospodinu. On je upravo utjelovljenje te ljubavi. Tko je povezan u vjeri, nadi i ljubavi s Kristom i sam će osjetiti tu ljubav i njome nadvladati sve životne teškoće. Nitko i ništa ne može tu ljubav nadvladati. “Vjerujem u Ljubav i njezinu Svemoć! “Ako smo nevjerni – On ostaje vjeran. Ne može se, naime, odreći sam sebe!” (2 Tim 2,13). Ako u ovom zlu vremenu uspijemo izdržati da ne postanemo zli ljudi, uspjeli smo! U današnje vrijeme Boga ne trebamo dokazivati nego pokazivati! Ni smrt ni prijetnje ni glad ni neimaština … ne mogu rastaviti ljude koje ljubav povezuje. Ljubav je vječna i ona je istinska sreća svakoga čovjeka.

“Ako upoznaš tajnu Ljubavi, riješit ćeš zagonetku smrti i povjerovat ćeš u Život vječni“ (I. Meštrović,  natpis na zvonu mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu).

3. Jeli su svi i nasitili se! Isus se pokazuje kao novozavjetni Mojsije koji će hraniti izgladnjelo mnoštvo u pustinji čudesnim kruhom. Čovjek se plaši praznine! Pustinja je prazan prostor. Glad je prazan želudac. Osama je prazna duša. Ako je duša puna, i pustinja može izgledati kao raj zemaljski. Zato je narod išao za Isusom u pustinju i ostao tri dana, ne brinući se za hranu… Ako je duša puna, i glad se zaboravi i čovjek je, unatoč svemu, sretan. Promotrimo svijet i apostole iz današnjeg evanđeoskog odlomka. To su ljudi iz sela kroz koje je Isus prolazio, iz sela koja su primila apostole kad su im došli u ime Isusovo. Doveli su svoje bolesnike. Nadali su se da će im on odgovoriti na njihov nemir i duševne potrebe. Isus izliječi bolesnike a da ga za to okupljeni nisu ni molili. Spušta se večer. Apostoli su zabrinuti za toliki narod. Obraćaju se Isusu: “Otpusti dakle svijet: neka idu po selima kupiti hrane“. Gdje nabaviti hrane za tolike i to u pustinji? Uostalom, čemu ih toliko zadržavati? Treba ih otpustiti i neka se svatko snađe kako najbolje zna. Po mišljenju Isusovih učenika to bi bio najbolji načina da se pomogne gladnim ljudima. Isus ima drugo rješenje: “Kad vidje silan svijet, sažali mu se nad njim… Dajte im vi jesti!“ Isus nije nikada bježao pred ljudskim problemima, nego ih je rješavao. Konačno i cijeli je njegov život bio samo predigra njegovoj konačnoj zauzetosti za ljudski rod, što će ga dovesti na križ. Je li što očekivao od onih koji su ga okruživali? Jest! Da svatko učini onoliko koliko je to u njegovoj moći. Tu je bilo samo pet kruhova i dvije ribice, to mu donesoše da nahrani svijet.

Bog polaže darove i čuda svoje svemoći i ljubavi u ruke ljudi da ih oni dijele dalje. Isus je došao uspostaviti svetu zajednicu bratstva i sestrinstva u jednom Ocu i zato želi da ovaj svijet čuje njegov nauk, da svi jedu, nasite se i tek onda ostave pustinju. U svemu tome služi se posrednicima, apostolima, koji su kruh dijelili i na koncu pokupili preostale ulomke. I danas u svijetu potrebna je bratska suradnja za Kristovo uspješno djelovanje. Neka nas Krist, gostoljubivi domaćin, na ovoj euharistiji ispuni zahvalnošću prema Bogu za materijalna dobra koja uživamo i učini nas otvorenima za potrebe ljudi oko nas. Sjetimo se svojih majki i baka koje su tako brižno pohranjivale svaku krišku kruha koja je ostala i učile djecu da se kruh poljubi i ostavi ako se ne može pojesti.

“Kaži mi što te potresa, pa ću ti reći tko si“! Boga potresa ljudska nevolja i time se otkriva njegovo lice. Na svakoga od nas Bog gleda onako kako je gledao Isus na bolesnike koje je ozdravljao i gladne koje je nahranio… Sudbina svakog čovjeka za Boga je središte svijeta. Od tuda i čudo gdje se daje prednost osobnom nad neosobnim, čovjeku nad prirodom, Bogu nad svijetom. Isus pokazuje da ovaj svijet sa svim svojim vrijednostima i zakonima stoji pred Božjom vlašću, spreman u svakom trenutku odazvati se i pokoriti Božjem pozivu, ravnanju i vodstvu. Božji stav prema svijetu nije zarobljen krutim zakonima prirode, nego je stvaralački slobodan, osoban. Zato Isus i pomaže čovjeku u svakoj njegovoj potrebi. Čudesa su, dakle, bila kao nježan i svemoguć odgovor na čovjekovu vjeru i molitvu.