Pavao zaklinje Efežane: „Ne živite više kao što pogani žive. Ta vi ne naučiste tako Krista“ (Ef 4,17.20). Naučiti Krista isto je što i živjeti kreposno. Samo se tako oblači „novog čovjeka“ (Ef 4,24), po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine. Otkupljenje koje je Krist izveo preobražava sve one koji ga primaju u nove ljude koji žive novim životom. Pokajmo se za svoje grijehe i otvorimo se Isusu, Božjoj riječi da nas obdari novošću života i utaži našu žeđ za istinom.
Židovi od Isusa traže znak da bi povjerovali. Isus čini različite i mnogobrojne znakove, ali Židovi ih ne vide, ne vide djelo Božje u djelu Kristovu, riječ Božju u Kristovim riječima pa traže jasan znak s Neba. Isus ih poziva na vjeru, na prepoznavanje Božjih konkretnih znakova u Njemu, kruhu koji je sišao s neba, kruhu života. Isus je među nama sa svojom riječju, sa svojim sakramentima, uprisutnjuje se u nama u svetoj pričesti. Poziva nas: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni!“ (Iv 6,27). Kako postati baštinik života vječnoga?
Pozvani smo brinuti se za hranu koja ostaje za život vječni. Ova nepropadljiva hrana sigurno postoji. Isus jamči: „Ja sam kruh života!“ (Iv 6,35). On koji je umro da bi dao život svijetu jest kruh; Isus koji može kazati za svoju riječ: „Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći“ (Mk13,31). „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti. Tko vjeruje u mene, neće više ožednjeti nikada… Jer kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta“. Jedemo li zahvalna srca taj kruh? Kako slušamo tu riječ? Živimo li od toga nebeskog kruha i prihvaćamo li Božju riječ?
Nismo li nezahvalni kao djeca koju se mora nagoniti da jedu? Koje nas jelo čini mladima i poletnima? Statistika suvremenog svijeta pokazuje da je broj samoubojstava daleko veći u vrijeme izobilja negoli u vrijeme nevolje. Koliki su roditelji odgajali djecu vođeni stavom: naša djeca moraju imati bolje nego što imamo mi. Misle da će im vlastita djeca biti zahvalna kad im džepove napune novcem, a sobe luksuzom. Nažalost, iskustvo je pokazalo da i puni džepovi mogu ubiti ako su srca prazna i bez ideala. Potvrđuje nam to i misao iz pisma sedamnaestogodišnjaka prije samoubojstva: „Bože moj, kako je okrutno biti darivan, ali ne i voljen“. „Čovječe, ja trebam ljubavi, ja hoću živjeti!“ – napisao je glasoviti gitarist Jimmy Hendrix prije smrti, uzimajući odjednom više pilula za spavanje. Iz ovoga proizlazi da čovjek ne može živjeti od samog blagostanja, ali da, nažalost, zbog njega može propasti. Od blagostanja mogu nam se zatvoriti oči, srce i razum pa ostajemo slijepi i bez životnoga smisla. Na jednom križu čitamo u ovom kontekstu primjenjive riječi:
„Ja sam svjetlo, ne vidite to.
Ja sam put, njime ne idete.
Ja sam istina, ne tražite me.
Ja sam život, ne prihvaćate me.
Ja idem pred vama, ne slijedite me.
Ja sam Bog vaš, ne molite me.
Ja sam kruh života, ne jedete me.
Ja sam riječ života, ne slušate me“.
Pavao u poslanici Efežanima ističe da je nužna obnova u Duhu, jer samo Duh nas čini sposobnima živjeti u vjeri, diviti se znakovima i preko njih otkrivati Božju prisutnost.
Znakovi slabe vjere prisutni su kod svih nas, a očituju se u životnim poteškoćama. Čim se čovjek nađe u poteškoći, spreman je mrmljati, okreće se u prošlost i žali za onim što je napustio. Tako je činio Božji izabrani narod, tako čini i novi Božji narod – mi. Zaboravljamo mnoge Božje milosrdne zahvate u svom životu, živimo u ispraznosti svoje pameti. A živjeti u „ispraznosti pameti“ (Ef 4,17) znači ne oslanjati se na Božju Providnost, žaliti za vremenitim dobrima, ne uzdati se u Boga zbog svoje teške životne situacije, ne tražiti Boga zbog njega samoga nego zbog vlastitih interesa. Da! Mnogi traže Isusa samo radi vremenite koristi. Ali Krist nam govori o svojoj vječnoj prisutnosti kao kruhu Božjem vječnom koji je sišao s neba da bi dao život svijetu. Vjerovati znači učiniti od ovoga kruha središte našeg života. Tko Isusu dolazi i njime se u živoj vjeri hrani – njegovom riječi i Euharistijom taj je na sigurnom putu – putu postizanja života vječnoga. Svi smo pozvani biti svjedočanstvo ovoga i zemljom hoditi čineći dobro svojim bližnjima.
Iv 6, 24-35
Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.
Riječ Gospodnja.
