Puni pouzdanja u Gospodina koji nas je pozvao na ovo sveto slavlje, raspoložimo se za susret ljubavi i zajedništva. Na samom početku priznajmo da smo griješili, da se kajemo zbog toga i da bismo željeli biti bolji.

Koliko bogatstva nam nude današnja liturgijska čitanja? Isus se nalazi na putu prema Jeruzalemu. U različitim prigodama poučava i objavljuje sebe i svoje poslanje. On jest Učitelj, ali njegova zadaća nije da sudi u pitanjima nasljedstva. On otkriva pravo bogatstvo, uči kako se i propadljivim bogatstvom može steći ono nepropadljivo. Čovjek koji je tražio da mu presudi u pitanjima baštine nije od njega dobio pomoć za svoju stvar. Isus ne ulazi u pojedinačne sudove. Danas, kao i onda, ne oduzima nikome vlastitu odgovornost. U raspravi oko baštine radi se o pohlepi. Čudna je to riječ i strašna te je se treba čuvati. Pohlepa čovjeka iznutra nagriza. To je osjećaj i potreba da se sve više i više posjeduje. Ona je opasnost koje se treba čuvati kao od opasne zvijeri ili zarazne bolesti. Obuzme li nekoga, teško se čovjek može osloboditi njezinih okova. Pohlepa za stvarima skriva strah od smrti, potiče zavist i nadmetanje, hrani suparništvo i mržnju i tako potpuno zamračuje dar i onoga koji daje. „Čovjek nije po onom što ima, nego po onom što jest“ /Gabriel Marcel/.

Isus upozorava da njegovo poslanje ide u drugom pravcu. On želi ljude osloboditi od materijalnih okova. Prva i prava baština je vječni život. Stoga nas upozorava da se klonimo pohlepe a prihvatimo prave životne vrednote. Pitanje smisla života zanima sve ljude, bilo svjesno ili nesvjesno. Znanstvenici danas kažu da mnoge bolesti dolaze i od pomanjkanja smisla življenja. Isus sili slušatelje da se pitaju: „Gdje se nalazi smisao moga života? “ Na čemu gradim svoj život? Računam li s Bogom? Ili mi imanje – duhovno i materijalno – postaje idolom? Na primjeru bogataša pokazuje nam kako se jednostranim oslanjanjem na materijalna dobra može promašiti život. „Bogat“ ne znači isto što i „zao“. Čovjek je bio radin i marljiv i nešto je stekao. Odlučujući je smisao i svrha svega rada i nastojanja. Bez viših vrednota čovjek se gubi i postaje rob. „Mudro srce ulaže više u to da sebe razvije nego da za sebe steče“ /Ivan Golub/.

Doživljaj ograničenosti postaje nova šansa. Nove građevine i žitnice ne donose nove dimenzije. Skladišta ostaju skladišta, žitnice ostaju žitnice. Bogataš je zatvoren u svoj svijet. Bogataš, iz Isusove priče, zaboravio je da se u svaku našu računicu sami od sebe uključuju nesigurni elementi, pa je i najbolje naše osiguranje u svojoj biti ipak nesigurno. Čovjek treba spoznati istinu o samom sebi: istinu da on, zapravo, nije svoj gospodar. Sve što čovjek može zaslužiti i steći gubi svoj sjaj i pred smrću izgleda bezvrijedno. Niti može svoje imanje zadržati u svojoj ruci, niti može njime svoj život sačuvati. Bogataš Aristoteles Onassis je pri kraju života izjavio da sam sebi izgleda kao stroj za pravljenje novca. Kakvo siromaštvo: čovjek postao samo stroj! Bogataš nije otvoren, ne gleda dalje od svog vidokruga. Govori sam sa sobom, ne savjetuje se sa svojim suradnicima. Ne brine se za sudbinu drugih. Epikurova filozofija koja je smisao života suzila na uživanje dosegla je do ovog bogataša: „Jedi, pij, i uživaj!“ Bezumniče, naglašava evanđelje, a luđak u biblijskoj jezičnoj uporabi jest čovjek koji praktički niječe Boga: „Bezumnik reče u srcu: Nema Boga“ (Ps 13,1). Ne računa s Bogom, ne računa sa smrću. Takav nije stekao mudrost, njegova tobožnja životna mudrost razotkriva se kao ludost. Jedini oslonac njegova života može se srušiti preko noći. Samo kod Boga sakupljeno blago ostaje. Mudar čovjek sabire blago kod Boga služeći se zemaljskim dobrima, a ne služeći zemaljskim dobrima. Pri tom ostaje otvoren za Boga i za čovjeka, postaje slobodan i nenavezan. Sama riječ bogat dolazi od riječi Bog i doslovno označuje onoga tko je dosegao Boga, ima Boga  – pun je Boga. No, u praksi je redovito obrnuto: bogat je uglavnom bez Boga, bez-bož-nik. Bogatiti se u Bogu znači priznati u dubini sebe da ovisiš o Bogu, a time onda postaješ sposoban suditi što je pravedno u odnosu prema drugima. Tko se „u Bogu bogati“ taj je stekao blago duše.

Kršćanin je pozvan da bude mudar čovjek koji posjeduje zdrave kriterije za odabire u životu. U mudru odabiru osobito nam pomaže pažljivost i vjernost Božjoj riječi. Na putu kroz život, sakupljajući dobra ne smijemo izgubiti iz vida da je sve što imamo zapravo dar koji je povjeren na privremenu uporabu. Tim darom možemo i trebamo i druge usrećivati. Time stječemo blago pred Bogom, neprolazno blago na nebesima.

Život se ne posjeduje, ne može se kupiti ni prodati, ne može se steći niti osigurati kao što bogataš stječe i zgrće blago. Život je dar. Prema Luki, Isus ne odbija svako sakupljanje blaga. Prekorava samo skupljanje blaga „za sebe“ – samoobožavanje, a ne „za Boga“, tj. u službi, u sudjelovanju u odgovornoj suradnji u svijetu, gdje su dobrostojeći suodgovorni za siromašne. Isus nas upozorava da je najveće bogatstvo što nam ga Bog daje, „dar Božji“ – sam Isus Krist. „Što imaš a da nisi primio?“ (1 Kor 4,7) i ako Bog uzme sve što nam je dao što ostaje u nama? Kad Japanci sjedaju za stol da bi jeli, ne kažu „dobar tek“, nego: Itadakimasu!  – Primam (s poniznošću)! I obilato služeći goste kažu: „Nemamo ništa!“. Smrt može doći, mi nemamo ništa. Daleko od toga da je smrt za nas gubitak bogatstva, ona je čas kad ćemo primiti stostruko. To, dakako, ne ide bez trpljenja, bez žrtve. Treba se vježbati u pouzdanju. Smrt je prazna ruka, koja je potrebna da bi je Bog napunio bogatstvom svoje slave. Svi se mi osiguravamo, samo se život ne može osigurati nigdje – osim kod vlasnika života.  Preko Isusa Bog nas uvjerava da je za nas dobro da ostanemo otvoreni – oslobođeni od samih sebe i puni pouzdanja da je naš život u rukama Božjim. Njegova nas istina o čovjekovu životu oslobađa i daje nam mir.