Često se tužimo kako je svijet zao, ali nismo svjesni činjenice da bi, možda, kad bismo mi bili bolji kršćani i bolji ljudi, i drugi ljudi oko nas bili mnogo bolji. Vjera je neograničeno povjerenje u Boga. Religija ne uključuje samo bogoljubnost nego i čovjekoljublje. Pobožnik je čovjek koji poštuje svačije pravo i “čini pravdu“.

Matejeva škola vjere ovim evanđeoskim tekstom dobiva posve novu dimenziju. Isus, koga doživljavamo kao neobično otvorena, koji je svakoga trenutka spreman pomoći – čak i subotom – ostavlja neispunjenom molbu jedne žene koja nije podrijetlom iz izraelskoga naroda. Takvo svoje ponašanje opravdava odgovorom: “Pozvan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“. Teško da postoji netko tko – u želji da riješi svoje poteškoće – nije prošao iskustvo slanja od jednog ureda do drugoga, od jednog šaltera do drugoga, slušajući odgovor: “Mi za to nismo mjerodavni“ ni odgovorni, ili: “Ne možemo vam pomoći. Pokušajte možda na nekome drugom mjestu…“ Iz te perspektive, lakše razumijemo ovu ženu koja traži pomoć i za to iznosi argumente, ali sve to nije dostatno. U takvim se trenucima čovjek redovito osjeća prepušten sebi i svojim problemima, kao da nije ozbiljno shvaćen. Mogli bismo se pitati: je li to kršćanski? I pred nas je danas stavljeno kruto i usko Isusovo držanje: mjerodavnost ili nemjerodavnost? Kao da stojimo na rubu religijskog rasizma (usp. I. ŠAŠKO, Mrvice s običnog stola za stol neobične gozbe, 22).

Bog sluša krik svih onih koji se Njemu obraćaju jer je On otac svih i želi da se svi ljudi spase. Ovo je Božji plan od vječnosti, ali je, zbog naše slabosti, objavljivan malo po malo. U ljudskom srcu, zbog grijeha, postoji nagon zatvaranja i obrane vlastitih darova. Ponekad nam se čini da Isus ne želi čuti naše zahtjeve. Ali Isusova namjera je isprovocirati našu vjeru. U očekivanju ta vjera ojača, raste i bude spremna izdržati svaku novu kušnju. Zatim dolazi, neodoljivo nas ispunja svojom beskrajnom nježnošću. Nikakva molitva do njega ne dopire bez njegova odgovora, osim kada molimo nešto što nije dobro za nas. Isus nas provocira i čeka; zatim nam daje još veće i životnije milosti za naš život. Kada se osjećaš usamljen, još više moli, insistiraj. Ustrajnom molitvom ćeš postići sve i imat ćeš njega sama koji ti se daje u pričesti.

Ovaj dijalog između Isusa i Kanaanke objašnjava nam što je molitva i što je vjera. Epizoda nam, između ostalog, može pomoći da bolje razumijemo zašto Bog šuti, zašto odbija, zašto negira. Činjenica je da On želi da mu budemo što bliži. Želi da se zadržimo što duže uz njega. Ne dozvoljava da izmamimo na brzinu čudo i da idemo svojim putom. Svratimo pozornost na vrhunac ovog napetog, dramatičnog dijaloga: žena nastavlja zaklinjati, a Isus joj hotimično tvrdo odgovara: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“. Tvrdoća Isusova govora čini se da zatvara svaki daljnji razgovor. Međutim žena se ne predaje i odgovara spremno: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Žena, koja je puna vjere, zadovoljava se mrvicama. Čini se da je Kanaanki preostalo samo vikanje, krik, štoviše “lajanje“, kako to sugerira ovdje rabljen glagol u izvorniku. A Židovi su u ono vrijeme stanovnike Kanaana držali na toj nedostojnoj razini pasa. Za čovjeka koji koristi neprimjeran rječnik, pretvoren u psovanje, kažemo da laje. Ovdje pak žena svoj govor ne pretvara u psovku nego u vapaj molitve. Upravo je taj ljudski krik postao liturgijskim zazivom: Gospodine, smiluj se! Gospodin je pobijeđen. Njegovo milosrđe – do sada potisnuto – upravo provaljuje: “O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ Isusu nije bilo samo do izlječenja njezine kćeri, nego mu je stalo probuditi i učvrstiti njezinu vjeru preko ove kušnje. Da je njezina kći i ozdravila, a da ona nije ražarila svoju vjeru u Krista, ne bi ostvarila onu pravu korist, spoznaju Sina Božjega koji je došao dati život cijelome svijetu.

Mi smo, slušajući Isusove divne pohvale ženi iznenađeni a možda i zavidni na njezinoj vjeri. Nažalost, među nama ima pojava sumnjivih pobožnosti sve do ezoteričnih praksa. Trčimo za ukazanjima, čudesnim događajima, izvanrednim pojavama. Međutim, Isus dopušta da bude pobijeđen vjerom koja se sastoji u prepoznavanju da je kruh namijenjen svima i da miris njegovih mrvica dopire daleko. Činjenica je: da zadobijemo milosrđe Božje ne treba pripadati nekom narodu ili sloju povlaštenih. Potrebna je jedino vjera.

Od ove žene možemo naučiti kako moliti. Molitva je plod vjere. Moliti znači dati za pravo Gospodinu. Kad je pak on u pravu, kad smo suglasni s njime, mi smo na “dobitku“. Istina je, Gospodine, ja jesam jadnik, ali nije li baš tvoja milost za one koji su jadni? Istina je, Gospodine, ja jesam grešnik, ali opraštanje daješ baš onima kojima je potrebno. Istina je, Gospodine, malo toga činim što je dobro, ali važno je da si ti učinio najbolje za mene.

“Razgovarajmo barem s Bogom o svojim tugama. Neće se Bog ljutiti na molitve naše, neće nas otjerati od sebe. Nema u Njega srditosti, oholosti ni straha“ (N. Tommaseo). “Kao što postolar pravi cipele, a krojač odijelo, kršćanin treba moliti: molitva je kršćaninov zanat“ (M. Luther).