Kao što u ovom vidljivom svijetu jelo i piće omogućuju tjelesni život, tako punina unutarnjeg života bitno ovisi o duhovnoj hrani, o istini i ljubavi, koju se Bogu svidjelo nama darovati u osobi Isusa Krista. Za čovjeka nema pravog života, osim onoga što mu ga Bog nudi u Isusu Kristu.

Gospodin svoje ne pušta da umiru od gladi neznanja. Zato im je u Crkvi pripravio dva stola: stol svoje riječi da upoznaju volju Božju i njome se hrane; stol euharistije na kojem im nudi za hranu svoje tijelo po kome postaju dionici vječnog života. Već prvo današnje čitanje ističe Boga koji se iskazuje kao uosobljena Mudrost. Njezin dom je Crkva. Sedam stupova – sedam je sakramenata. Posred Doma priređena je gozba – euharistijska gozba. Pozivnice su upućene na sve strane. Svi su pozvani. Bog je veliki ugostitelj i gostoprimac. A Bog se očituje kao čovjekoljubac. On ne želi biti sam, zato sve ljude zove na gozbu, na nutarnji suživot s presvetim Trojstvom. Zato kušajmo i osjetimo kako je sladak Gospodin. Od nas ljudi se očekuje da otvorena srca dočekamo Božji poziv i raspoložimo se za susret.

U ovom svjetlu i Pavao naglašava u čemu se sastoji novi život u Kristu. Kršćanin je čovjek razborit – živi u stalnom odabiru i opredjeljivanju za Božje. I u zlu vremenu kršćanin grabi vrijeme da već zaživi svoju sretnu vječnost. A za tu vječnost jamac je euharistija. Ta se euharistija produžuje u sav život i zahvaća cijelu svagdašnjicu. Blagdan postaje svagdanom, a svagdan blagdanom. U Evanđelju do izražaja dolazi euharistijski realizam. Židovi se sablažnjavaju nad šokantnim Isusovim izrazima o blagovanju njegova tijela i krvi. To im se činilo kao neka vrsta kanibalizma, ljudožderstva. Zaslijepilo ih je njihovo shvaćanje da je u krvi sadržan život i ne mogu razumjeti Isusov govor. „Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće?“ (Iv 6,52). Piti nečiju krv za njih je značilo piti nečiji život. Stoga kad Mojsije škropi narod krvlju žrtve prinesene Bogu, on i narod su bili uvjereni da je na taj način uspostavljena krvna, tj. životna veza između Boga i naroda. Unatoč židovskog neshvaćanja, Isus snažno ističe potrebu „blagovanja“: „Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6,53-54) „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje (Iv 6,51). Tko blaguje … on ima život u sebi (Iv 6,54)… Štoviše, u meni ostaje i ja u njemu! (Iv 6,56) „Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje, živjet će po meni“ (Iv 6,57). Dakle, u središtu je život i to ne bilo kakav, nego vječni život. Tijelo predstavlja cjelovitu osobu: Isus se daruje cjelovito. Ako me vjerom prihvatite i mojim tijelom se hranite,  ja sam cjelovit kod vas. Isus traži vjeru. Potrebno se hraniti Isusom sa strahopoštovanjem i ljubavlju.

Euharistijskim svetkovanjem i blagovanjem, jelom i pićem, ostvaruje se između svakoga blagovatelja (pojedinačni vid Euharistije) i svih blagovatelja zajedno (crkveni vid Euharistije) prisan suživot i najintimnije zajedništvo s Kristom, a po Kristu s Ocem u ozračju Duha Svetoga. Tako nastaje bogat suživot osoba, ljudi i Presvetog Trojstva.

Od čega zapravo čovjek živi, od čega svijet živi? Nije čovjek dostatan samome sebi, potreban mu je „kruh koji silazi s neba“ (Iv 6,50), potrebna mu je hrana za novi trajni život, potrebna mu je ljubav Sina Čovječjega što postaje vidljivom u „kruhu za život svijeta“(Iv 6,33) drugačijem „od kruha koji jedoše očevi i pomriješe“ (Iv 6,49). Krist je snaga koja čovjeka oblikuje iznutra, počelo novoga života što ne iščezava i ne prolazi nego traje za vječni život. Taj život što ga je Otac obećao svakom čovjeku i ponudio u Isusu Kristu jest konačno ispunjenje čovjekova poziva.

Euharistija je namijenjena za hranu kršćanima, kako bi postajali sve više suobličeni svome Gospodinu i uronjeni u njega te svojim ponašanjem u svakodnevnom životu pokazivali da više ne žive sebi, zatvoreni u tjelesne zemaljske horizonte, nego da su otvoreni beskrajnim, vječnim horizontima živeći za Krista.

Sakrament euharistije, sv. pričesti, i za nas je govor o blizini, o prisutnosti. Dok težimo za blizinom, u isto vrijeme osjećamo da smo jedni drugima tako daleki. Tjelesna blizina ne znači uvijek i istinsku životnu blizinu, zauzetu ljubav. Naši osmjesi ne znače uvijek radost; naše pružanje ruke nije uvijek pružanje mira. Iznutra smo podijeljeni, a prema vani često smo neautentični. Blizina koju doživljavamo međusobno i sa Isusom ostvaruje se u svakoj euharistiji. Nahranjeni njegovim Tijelom u svetoj pričesti postajemo živo svjedočanstvo neizrecive stvarnosti euharistijskog otajstva, jer naša djela već nose obilježje vječnog života.

I neka danas naša iskrena molitva bude: daj, Gospodine, da blagujući tebe u svetoj pričesti, svakodnevno živimo za tebe.