Braćo i sestre, sve se lomi na pitanju tko je Isus. Tko vjeruje, u njemu vidi više od sina Josipova i Marijina, a tko ne vjeruje sablažnjava se i na pomisao da bi čovjek od krvi i mesa mogao biti Bog. Kao što im je u njemu, sinu Josipa i Marije, teško vidjeti kruh koji silazi s neba, bit će još teže u uzdignutome na križ vidjeti Spasitelja. Isus govori razumnim jezikom i pozva nas da ga slijedimo. Na nama je kako ćemo odgovoriti na njegov poziv.

Ivan u Evanđelju izvještava o događaju izbora i nasljedovanju Isusa. Slušatelji su doživjeli tvrdoću Isusove besjede. Bilo im je teško slušati je. Riječ je o blagovanju Kristova tijela. Nisu to mogli  shvatiti niti prihvatiti. Isus ne pokušava zadržati ljude, ne otupljuje oštricu svojoj poruci. Ne povlači ništa od onoga što je rekao. Čak ni dvanaestoricu ne zaustavlja i ne moljaka: ostanite barem vi. Naprotiv: obraća im se riječima: „Hoćete li i vi otići?“ (usp. Iv 6,67). I opet Petar govori u ime svih: „Gospodine, kome da idemo, Ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji!“ (Iv 6,68-69). Petar govori da njihov život samo o njemu ovisi. To su riječi srca, povjerenja, vjere. Vjera je ulazak u Božji duh i život. Nevjera je odvojenost od Boga, od njegova duha i života. Isus vjeru promatra odozgor, od Oca. Otac poziva i daje, a čovjek pristaje i odlučuje se. Nevjera se gleda odozdol. Čovjek odstupa, ne pristaje, ne odaziva se. Vjera nije djelo ljudskih ruku ona je Božji dar, a nevjera nije Božje odbacivanje čovjeka, nego ljudska zatvorenost Božjem daru.

Petrov odgovor izražava osobno pristajanje uz Krista. Petar ljubi Isusa bezuvjetno. Reklo bi se da ima u njega više povjerenja nego što ga razumije. Za Petra je Isus jedini Spasitelj, „jedini koji ima riječi života vječnoga“ (Iv 6,68). Isus je kruh života koji je s neba sišao da bi čovjeka Bogu povratio, da bi čovjeku poklonio najveći dar koji je ispunjenje smisla njegova življenja, a to je – život vječni. Za čovjeka nema pravoga života, osim onoga što mu ga Bog nudi u  Isusu Kristu.

Isusov odgovor je ujedno utješan i bolan. Utješan jer izbor učenika, počiva na Božjoj ljubavi. Bolan, jer je vidljivo da se otajstvo nevjere i izdaje može uvući svukuda, pa čak i među Dvanestoricu. Evanđelje danas naglašava gorku istinu: mnogi oduševljeni učenici ostavljaju Isusa i odlaze kad su stavljeni  pred velike istine i pred velike obveze. Riječi njegove postaju i ostaju „tvrde“. Vidimo: ma što učenici učinili, Isus ne mijenja svoje izjave, ne umanjuje svoje zahtjeve. Božja riječ sili na sudbinski izbor i odgovornost za taj korak. Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli s njim. Tako je bilo u Isusovo vrijeme, tako kroz povijest, a tako je i danas. Mnogima se čini da se ne isplati biti vjernik – kršćanin; čini nam se „tvrd“ Isusov govor, teško prihvatljivi njegovi zahtjevi, pogotovo kad traži odricanje. Ostati ili ne ostati uz Isusa postaje i za mene ključno pitanje. Sučeljavanje s ovakvim pitanjem, koje traži uvijek novo opredjeljenje, oživljava vjeru.

Isusovo pitanje je zahtjevno: mnogi učenici su odstupili, više nisu išli s njime. Isus postavlja zahtjevan izbor pred one koji ga slušaju. Odluka mora biti jasna: ili će ga slijediti prihvaćanjem otajstva njegova tijela i krvi, ili će se odijeliti od njega. Isusovo otajstvo je jedinstveno i nedjeljivo. Čovjek ga potpuno prihvaća ili ga posvema odbija, ako niječe ijedan njegov vid.  Nitko više od samog Isusa nije volio ljude i želio njihovo spasenje. Ipak je bio spreman radije izgubiti mnoge učenike, nego preinačiti ma i jednu od svojih riječi. Tko hoće živjeti, vječno živjeti, taj euharistiju ne smije shvatiti samo kao spomen čin. Tvrdoća Isusovih riječi, zbog kojih su ga napustili neki njegovi učenici, zapravo je sadržana u pozivu da ga slijede na križu i u uskrsnuću.

Danas i nas Isus pita: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Tko se opredijelio za Krista ne može drugo nego odgovoriti s Petrom: „Gospodine, Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo ti si Svetac Božji!“ Nikuda mi od tebe ne idemo.  Krist je snaga koja čovjeka oblikuje iznutra, počelo novoga života što ne iščezava i ne prolazi nego traje za vječni život. Taj život što ga je Otac obećao svakom čovjeku i ponudio po Isusu Kristu jest konačno ispunjenje čovjekova poziva. Navještaj Euharistije postao je, a i ostao, kamen spoticanja da se pokaže istinsko opredjeljenje za Krista. Vjera u ovo otajstvo ostat će prepoznatljiva odlika pravih Kristovih sljedbenika.

Ne zaboravimo, Isus nije samo onaj koji zahtijeva nego i onaj koji se daje. Nije odlučujuća naša snaga i naše djelo, nego njegova ljubav. Isus nas istinski ljubi neograničenom božansko-ljudskom ljubavlju. On nam pomaže da se možemo odlučiti za njega. On jedini može nam darovati život vječni jer je On taj život. Nije dosta u Krista vjerovati, nego se treba Kristom hraniti i dati se od Njega asimilirati. Istina je da nije dovoljno samo jednom u životu opredijeliti se za Boga. Potrebno je svaki dan obnavljati svoj izbor i biti svjestan da je nemoguće služiti Bogu i u isto vrijeme povoditi se za ispraznostima i težnjama svijeta. Odlučno slijedimo Gospodina prihvaćajući njegove riječi, jer On ima riječi života vječnoga!