Petru se, kao i nama, ne da pri uspjehu pomišljati na dublja pitanja, pitanja zadnjeg smisla i konačnog ishoda. U dobru zaboravljamo patnju, pravdu, istinu, svoje bližnje i potrebne. Rijetko se kada, a možda nikada, upitamo: što od nas očekuje Bog? U Isusovom je planu prvo i posljednje: ispuniti Božju volju. Put u dubinu jest put u radost, unatoč nevoljama puta, jer je radost dublja od boli, ona je nešto što stoji na kraju svih putovanja ona u sebi sadrži vječnost.

Čitanja današnje nedjelje ne tješe nas nego nam nude tvrde riječi koje oduzimaju dah. Kao da u nama izazivaju pobunu ili odbijanje, kako se događa Petru i Jeremiji. Kao da nam dolazi da kažemo: pusti me na miru, Gospodine, nemoj dolaziti da mi život kompliciraš. Moglo bi se dogoditi i nama kao Petru kada mu Isus govori: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! “ Isusove riječi nas dovode do dva različita načina poimanja života: onaj koji razmišlja prema tijelu i onaj koji vidi stvari i događaje Božjim očima. Također i mi trebamo obraćenje naše pameti i srca, prijelaz od svjetskog viđenja na duhovno. Pavao nas poziva: “Preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti“. Preobrazujte se! Tko to može učiniti? Sigurno to ne mogu učiniti naše slabe snage nego milost Božja, snaga njegova Duha, snaga euharistije. Tada ćemo biti sposobni slijediti Isusa i spremni izgubiti život kako bi ga u njemu mogli naći.

Prorok Jeremija analizirajući svoj životni put kaže: “Ti me, Gospodine, zavede i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me…“ Svatko se od nas može prepoznati u ovakvoj situaciji. Možemo ovu misao izraziti slobodnije. Pao sam, Gospodine, bilo je to neizbježno. Poslije onog susreta, od onog trenutka koji Ti poznaješ, nisam bio više ja. Sve se promijenilo u mome životu. Stvari koje su mi se prije toliko sviđale, izblijedjele su, izgubile su svoju privlačnost. Činile su mi se nevažnima, obmanjujućima. Gledam ih s distance, bez imalo žaljenja za njima. Također i one stvarnosti koje sve progone (novac, uspjeh, moć, slava, uživanje) ostavljaju me potpuno ravnodušnim. Pazim da me ne prevare površinska i prividna stajališta. Molim te ne dopusti mi da me vode prilagođavajući računi, ne dopusti mi da me kušaju perspektive lakoće. Pomozi mi da upotrijebim glavu kada je potrebno misliti i, naravno, zaposliti svoje ruke, jer je u pitanju napor. Ojačaj me da mogu govoriti kada je ugodnije šutjeti, da imam snage šutjeti kada je ugodnije govoriti. Želim biti vjeran bez buke, služiti bez hvastanja, svjedočiti bježeći od spektakla. “Nadjačao si me Gospodine “. Iskoristio si trenutak moje slabosti. Za trenutak se nisam  branio i ti si ušao i isprevrtao moje misli i srce.

Sada živim malo utješnu situaciju. Uzimajući ozbiljno tvoje riječi, druge mi riječi više ne govore ništa. Budući da sam odlučio slijediti te, odbio sam druga druženja. Odlučio sam, učinio izbor i automatski sam isključen iz igre. Tako sam navukao na sebe prezir, ismijavanja, sažaljenje. Odbijajući katalogiziranje, službene sistematizacije, smatran sam “nepoželjnim “, pobunjenikom. Kao Jeremija, tako i ja, pritisnut nevoljama, htio bi se istrgnuti božanskoj volji. “Govorim sam sebi: Neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime! Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više “. Taj je tajanstveni nutarnji oganj znak ljubavi Božje. Dao si mi užareni ugljen, potaknuo si oganj u mom srcu. Beskorisno je opirati se. Tvoje ime dirnulo me je u srce, ono me zapalilo. Ovaj me oganj goni – suprotno svakoj mojoj naravnoj sklonosti – da ustrajem u neugodnom poslanju. U meni, slabom stvorenju, očituje se snaga tvoje božanske moći.

Intenzitet ljubavi mjeri se poštovanjem, stidom, ne uzdizanjem. Odreći se samoga sebe nije ista stvar kao potvrditi se, nametnuti se, vrijediti, pokazati se. Da, vodim računa da je put križa onaj koji si izabrao kako bi mi izjavio i pokazao svoju ljubav, Gospodine. Tako, na Kalvariji, otkrivam da si Ti izgubio glavu radi mene. Nositi vlastiti križ poput Krista znači pokušati se osloboditi straha za samoga sebe u dubokom povjerenju da me Bog drži i da neće dati da padnem. Križ se sastoji od dviju drvenih greda, uzdužne i poprečne. Uzdužna greda su naše želje i planovi. Poprečna greda je ono što križa naše želje i planove. Ovo križanje ide za tim da nas ojača. Jedan je to mogao – Isus iz Nazareta, on nam može pokazati kako se na križu može rasti (E. Kljajić, Bog čovjekove povijesti, Kreševo-Sarajevo, 2007, 143).

Nema smisla ljubiti sam sebe i čuvati se opasnosti života. Povijest ljude dovodi u te opasnosti i tko ih želi izbjeći taj će izgubiti svoj život. Naprotiv, tko se iz ljubavi prema Kristu stavi u službu drugih, taj će živjeti kao pšenično zrno koje umire, ali samo prividno. Ako ne umre, ostane samo. Žetva pretpostavlja umiranje. Samo ono što nestaje, donosi plod“. (Iz propovijedi biskupa Oscara Romera iz San Salvadora, zaštitnika svih ugroženih i progonjenih, koji je ubijen u katedrali 23.03.1980. – Usp. I. Dugandžić, Jedan je vaš Učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, HILP, Zagreb, 2008, 207).