„Reci mi kakav si prema ljudima pa ću ti reći kakav si prema Bogu!“ Bogoljublje se mjeri bratoljubljem! Bogoslužje izvire iz Bogoljublja, a Bogoljublje, ako je iskreno, treba ozračivati  naše bratoljublje.

Poruka ove nedjelje slijeva se u nekoliko temeljnih poruka o pravoj, autentičnoj, čistoj religioznosti. Zakon je za Izraelce bio skup zapovijedi koje Bog daje narodu, kao što otac na dobro savjetuje svoju djecu jer ih voli. Zakon je veza između Boga i njegova izabranog naroda. Bog voli narod te mu je zato dao Zakon. Narod obdržava Zakon jer vjeruje u Jahvu Boga, poštuje ga, stavlja ga na prvo mjesto u svom životu. Tako je bilo na početku. Kasnije su Židovi, dodajući Božjem Zakonu i zapovijedima mnoštvo drugih zakona i zapovijedi,  stvorili šumu propisa u kojima se bilo teško snalaziti. Da stvar bude gora, sve se to, u ime Božje, tovarilo ljudima na savjest. Isus se usprotivio i javno suprotstavio takvoj praksi. On je sve izvanjsko smatrao nebitnim i poučio ljude u pravoj religioznosti: Bog gleda što je u vašim srcima i po tome vas sudi; mnoštvo izvanjskih propisa nema nikakve veze s Bogom kao ni to što učenici nisu oprali ruke prije jela, jer to spada na higijenu, na zdravlje, a ne na vjerski obred kako to drže pismoznanci i farizeji. Naprotiv, pred Bogom se čovjek treba pobrinuti za čistoća srca. Bog gleda srce a ne ruke. Obdržavanje Božjih zapovijedi spada pod životnu mudrost, a također je obilježje suživota s Bogom.

Umjesto da izazove radosno prihvaćanje, riječ Božja izaziva krizu. To vidimo opisano u današnjim čitanjima, a sastoji se u raskoraku između slušane riječi i našeg praktičnog vjerničkog življenja. Razmislimo o ovom jasnom pozivu: „Sa svom krotkošću primite usađenu/posijanu riječ koja ima moć spasiti duše vaše“ (Jak 1,21). U biblijskoj perspektivi zakon se predstavlja kao riječ Božja, objava, koja zahvaća čovjeka iznutra. Ne radi se, dakle, o normi – zakonu koji se nalazi izvan čovjeka, kojemu se čovjek mora prilagoditi. To je životna stvarnost, snaga koja djeluje, razvija se, čini promjene u dubini čovjekova bića. Ispunjavanje božanskih propisa daje pravi život. Vršenje zakona oplemenjuje čovjeka, čini ga dionikom Božje mudrosti, sposobnim živjeti čestito, činiti pravicu, ne klevetati, ne nanositi bližnjemu nikakvo zlo. Dakle, čovjek u svojoj nutrini mora osluškivati Božju riječ kako bi je mogao vjerno vršiti. Samo poznavanje Božjeg zakona i zapovijedi nije dostatno. Isus jasno osuđuje svaki legalizam tj. izvršavanje zakona radi zakona. Svrha obdržavanja Božjeg zakona jest osloboditi ljudsko srce od zlih nagnuća i poroka kako bi bilo sposobno za ljubav – prema Bogu i prema bližnjemu.

Promatrajmo narod u hodu prema Obećanoj zemlji. Oslobođeni iz egipatskog ropstva kreću na naporan i dug putu oslobađanja. Vidimo: zakon Božji nije nešto statično što se mora  poštivati do u sitnice, nego je u službi rasta i napredovanja prema cilju. Zakon nema zadatak osigurati nepromjenjivi red, nego ima funkciju pridruživanja: raspršena mnoštva nalaze, zahvaljujući njemu, kompaktnost, jedinstvo, sklad, uzajamno poštivanje i postaju „narod Božji“. Zakon se ne ograničava na „čuvati“, nego tjera naprijed, prema ostvarenju Božjih obećanja. Zakon je u funkciji putovanja, očekivanja, nade. Riječ nema za cilj „raditi po dužnosti“, nego poticati prema… Obećana Zemlja je zemlja slobode, ne novog ropstva. Čežnja „usađena“ u srce određuje napetost prema cilju do kojeg trebamo stići zajedno. U ovoj perspektivi zakon nije apsolutan, nego izražava promjenu, prilagođavanje, otvorenost budućnosti, preoblikovanje a da se izgubi njegova temeljna usmjerenost. U ovom kontekstu slobodno možemo gledati Obećanu zemlju kao sliku vječnog blaženstva. Na ovom putu prema vječnim dobrima ljubav prema bližnjemu konkretan je izraz prave Božje ljubavi. „Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovim nevoljama“ (Jak 1,27).

Isus poziva na povezanost srca i izvanjskog ponašanja. On govori o „srcu“ kao izvoru djelovanja, mogli bismo reći: savjesti, tj. mjestu gdje sazrijevaju dubinska uvjerenja, mjestu gdje se događaju temeljne odluke, mjestu gdje se određuju opća životna usmjerenja. Izvanjsko treba biti izražaj onoga što je raslo u ovom tajnom mjestu. Isus zahtjeva iskreno obdržavanje zakona. Krivo je smatrati važnim bilo koji izvanjski čin ako je srce puno poroka. Ukazuje na potrebu čišćenja čovjekove nutrine, jer odatle izlaze „zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ (Mk 7,21). Bog je „blizu“ samo onda kada njegova riječ čisti srce i oživljava djela.

Pozvani smo, dakle, na vjernost Božjem zakonu tj. Bogu. Također Isus nam poručuje da je važno Božju riječ ne samo slušati nego i živjeti. Osuđuje svaki legalizam. Posvijestimo si da bez očišćenja srca nema obdržavanja Božjeg zakona. Svrha zakona jest osloboditi čovjeka  i učiniti ga sposobnim da ljubi Boga i bližnjega.