Iz naravi čovjeka kao društvenoga bića, a još više iz činjenice da je čovjek jednostavno grešnik, proizlazi potreba opominjanja i popravljanja. Da bi zajednički život bio moguć, potrebno je da ljudi jedni druge prihvate i ukažu na grijehe koji opterećuju život i da tako jedni drugima budu od pomoći. Isus je imao pred očima i jedno i drugo, zajednicu vjernika u kojoj je svatko odgovoran za drugoga i činjenicu da i tu zajednicu čine grešni ljudi. Stanimo pred Gospodina svjesni svojih grijeha te se za njih iskreno pokajmo

Matej je Isusovoj riječi o popravljanju braće dao još veću težinu time što ju je povezao s drugim tekstovima i stvorio uvjerljiv Isusov govor o uspjelomu ži­votu u kršćanskoj zajednici. Evanđelist nam predočava Isusovu pouku o veličini koja se pokazuje u malenosti (18,1-5). Nastavlja njegovim upozorenjem kako se ne smije sablazniti malene (18,6-11), ističući na primjeru izgubljene ovce kako se Bog brine za svakoga (18,12-14).

Tek nakon tih vrlo važnih pretpostavki, dolazi naš tekst s vrlo jasnim upozorenjima što je dužan učiniti svaki kršćanin, ako vidi da mu je brat pogriješio. Matej je vrlo realan. On polazi od toga da Crkva nije društvo svetaca, već da su u njoj grešnici koji se nalaze na putu ostvarenja svetosti. Drugo važno zapažanje u Matejevu tekstu jest da je onaj koji griješi ponajprije brat i da mu treba bratski pristupiti kako bi uvidio svoj grijeh i ispravio ga. O tome već u staroza­vjetnome Zakonu čitamo: “Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se. Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda“ (Lev 19,17sl). Dok se u SZ ta zapovijed odnosila samo na sunarodnjaka, pripadnika izabranoga naroda po krvi, Isusova riječ se odnosi na brata u vjeri. I u jednome i u drugome slučaju prvi korak opomene treba biti u četiri oka, kako bi se sačuvalo dostojanstvo grešnika i kako bi mu se olakšalo da uvidi svoj grijeh i da ga ispravi. A cilj je da se takvomu omogući puno zajedništvo u kršćanskom bratstvu.

Ako te ne posluša… Isus je i ovaj put vrlo realan pa računa s time da prvi pokušaj opominjanja u četiri oka neće uvijek uroditi plodom. No to ne znači da se sve treba završiti s tim prvim pokušajem i da se takvoga može precrtati. Tek sad se treba još ozbiljnije za nj zauzeti i to uz pomoć dva ili tri svjedoka: “Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja“ (18,16). I u toj Isusovoj riječi prepoznajemo starozavjetnu brigu oko pravilnoga postupanja s grešnikom: “Kakav god bio prekršaj, neka presuda počiva na iskazu dvojice ili trojice svjedoka“ (Pnz 19,15). Ovdje, doduše, nije riječ o presudi već o još ozbiljnijemu pokušaju da se brata potakne na razmišljanje o njegovu grijehu i da mu se dade vremena za popravak.

Isus računa s time da u nekim slučajevima neće biti dovoljan ni taj ponovni pokušaj i nudi novo rješenje: “Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi“ (18,17). Pod Crkvom (ekklesia) podrazumijeva se zajednica vjernika okupljena na jednom mjestu. Nije rečeno da se kaže njezinim predvodnicima vjerojatno iz razloga što je Isus imao pred očima manje skupine učenika, a takve su uglavnom bile ranokršćanske zajednice i u Matejevo vrijeme. Znademo da su kršćanske zajednice u prvim kršćanskim stoljećima dosta dugo bile mjesto pri­znanja i opraštanja grijeha. Tada je još bila živa svijest kako grešnik svojim grijehom, osim što vrijeđa Boga i zajednici nanosi štetu koju treba popraviti.

Isus pozna i ekstremni slučaj, mogućnost da netko neće poslušati ni Crkvu. No ovaj put se mijenja oblik njegova savjeta. Zapravo on i ne savjetuje više što bi trebalo s takvim učiniti, već takvoga uspoređuje s poganinom i carinikom: “Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik“ (18,17). Vjerojatno Isus polazi od toga da se takav grešnik takvim svojim stavom sam isključio iz zajedništva Crkve pa ne treba poduzimati nikakve izravne mjere u tom smislu. Poganin nije bio zajedničar naroda Božjega u Staromu zavjetu, a carinik je, zbog svoje prljave službe, smatran javnim grešnikom. Druga je stvar što su i jedan i drugi, ako su se iskreno obratili, imali mjesta u novomu Božjem narodu koji Isus okuplja.

Vidimo koliko je to teška i odgovorna dužnost. Začuđujuće je kako je u Crkvi premalo svijesti o ovoj Isusovoj zapovijedi. Kršćani, nažalost, često djeluju suprotno duhu evanđelja pa time čine dvije pogreške s jednako lošim posljedicama: Ili se pred tuđim grijesima zatvaraju oči, jer se čovjek boji kako će biti shvaćeno njegovo upozorenje, ili se odmah otvoreno razglasi tuđi grijeh, čime se uništava svaka mogućnost pozitivnog djelovanja na onoga tko se ogriješio. Činjenica je da je delikatan zadatak pristupiti drugomu i upozoriti ga na njegov grijeh, kao što je istina da su se mnogi zbog toga opekli i morali čuti prigovor: tko te je ovlastio da me opominješ? To se događa osobito ako opominjući nastupamo moralizatorski, držeći drugomu lekciju s visoka.

Naprotiv, kad god nam je uspjelo drugomu pristupiti sa sviješću vlastite slabosti i u duhu pravoga evanđeoskog bratstva, mogli smo doživjeti kako naša riječ pada na plodno tlo. To vrijedi na svim razinama našega zajedničkog života: u obitelji, školi, vjeronaučnoj zajednici, poduzeću, u župnoj zajednici. Kad god su roditelji dali prednost blagoj opomeni i strpljivom uvjeravanju pred povišenim tonom i prijetećim prstom, nisu se pokajali. Možda neki učenik ili učenica učitelju ili vjeroučitelju već dugo ide na živce, ometajući nastavu svojim ponašanjem i izazivajući burnu reakciju. Zasigurno će biti puno bolje da se strpi pa takvoga učenika nakon nastave pozove i s njime otvoreno i smireno razgovora, nego li da ga u ljutnji pred cijelom skupinom prozove i postidi.

I župnik može imati poteškoća s nekim župljanima, koje sve teže podnosi. Treba dobro promisliti kako će to riješiti. Propovjedaonica zasigurno nije mjesto za to, sve ako se i ne spominje ime osobe. Nikad ne smijemo zaboraviti da svako naše opominjanje, da bi postiglo cilj, mora biti u duhu evanđelja. Rječnikom današnjega evanđelja, uvijek se trebamo voditi sviješću da je taj koji zaslužuje opomenu brat i da cilj naše opomene ne smije biti da ga se ponizi, već da mu se pomogne kako bi i sam uvidio svoj grijeh i našao načina da ga nadvlada (usp. I. Dugandžić, Jedan je vaš Učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, HILP, Zagreb, 2008, 208-211).