Današnja liturgijska čitanja upravljena su osobito onima koji su se na poseban način predali u službu Isusa Krista i Crkve. Tko želi biti odličan Isusov učenik treba biti poslužitelj drugima, treba svoj život unositi u život drugih za njihovo unapređenje i obogaćenje.
Važno je zapaziti kako nas nedjeljna čitanja stalno usmjeravaju na kristolikost našeg života. Dvojica braće imaju ambiciju sjesti na prva mjesta. Po Mateju, majka je ona koja se zauzima za svoje sinove, a po Marku – oni su sami smogli snage ili čak drskosti da traže od Isusa da im omogući prva mjesta u njegovom kraljevstvu. Većina ljudi posvuda (osim u kinu) žele sjesti na prva mjesta. Prva mjesta su časnija, viđenija i privilegiranija, stoga ne čudi utrka za njima. Isus ukazuje da je ta praksa nešto pogibeljno jer ne mogu svi ljudi biti na prvim mjestima u prvim redovima. Iz ovih želja nastaju svađe, nepravde, nasilja i ratovi. Isus želi da u njegovu kraljevstvu bude drugačije: oni koji hoće na prva mjesta, neka budu poslužitelji drugih i neka ta mjesta zasluže dobrotom i ljubavlju a ne guranjem, privilegijima ili gazeći preko drugih. On sam je pošao tim putem: ponizio se služeći ljudima, a Otac ga je uzvisio i postavio sebi zdesna.
Sluga Jahvin jest lik u kojem SZ najavljuje Isusa. Isus će biti krivo shvaćen, osuđen, mučen, razapet na križ, gurnut u sramotnu smrt, ali će zatečen u tom poniženju zavrijediti spasenje i opravdanje grešnika; njegovom žrtvom moći će se spasiti svaki koji povjeruje.
Odlomak današnjeg Markova evanđelja omogućuje nam da sagledamo zdrave i bolesne ljudske ambicije. Ambicije su težnje koje omogućuju uspjeh, čast i vlast u društvu. One su po sebi dobre, ali pitanje je na koji način se ostvaruju. Nisu svi načini jednako vrijedni i dopustivi. Ako to želimo pošteno, onda izgleda ovako: probijamo se do prvih redova i prvih mjesta i časti marljivim radom, ustrajno i time što drugima činimo dobro; s ljubavlju i požrtvovno činimo što nam je dužnost, ali mislimo i na druge, služimo drugima. Na putu do cilja vodi nas i motivira ljubav – zdrave ambicije. Bolesne ambicije su ako sve to činimo na nepošten način: preko veze, podmićivanjem, guranjem, spletkama, namještanjem, lažima, gazeći sve koji nam stoje na putu, u svemu tražeći samo svoju računicu i korist.
Postoji tzv. zlatno graditeljsko pravilo: što višu zgradu dižemo, to dublje temelje iskopajmo, jer stabilnost građevine zavisi od temelja. Za televizijski toranj u Kölnu visok 273 m graditelji su morali iskopati 11 m duboke temelje. Ovo pravilo primjenjivo je i na Isusovu sliku o veličinama. Ukoliko netko hoće biti veći, mora biti ponizniji i spremniji na služenje. Najveće časti i položaji u kraljevstvu nebeskom rezervirani su za one koji budu spremni utrošiti život za druge. U Isusovu životu ovo „duboko“ i „visoko“ jasno su uočljive vrijednosti. Započeo je duboko služeći u poniznosti: učenicima je prao noge, uzeo na se patnje i stradanja te podnio sramotnu smrt na križu – sve to dragovoljno i iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Uzdignut je visoko: u slavu Očevu, za suca živih i mrtvih, za Sina Božjega, Kralja svega stvorenoga. Isus time svoje učenike upućuje na čistu, sebedarnu, besplatnu ljubav koja jedina ima perspektivu vječnosti.
Na želju dvojice braće da budu uzdignuti visoko, da sjednu na prva mjesta u kraljevstvu Isusovu, koje su zamišljali odveć zemaljski, drugi učenici reagiraju gnjevom, ogorčenjem, zavišću. Tako obično i započinju razdori među ljudima. Isus na to otvoreno reagira dajući na znanje učenicima da kraljevstvo nebesko nije u vlasti i častima, kao što su zemaljska kraljevstva, te da ni veličina učenika neće biti u gospodovanju i vladanju nad drugima, nego u služenju svima. Zato Isus jasno kaže: „Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi“ (Mk 10,45) Bogu i ljudima. Isus bolesne ambicije svojih učenika snažno usmjerava na zdravu ambiciju: „služiti jedni drugima“. Služiti mogu svi: mali i veliki, djeca i odrasli, bogati i siromašni.
Piti iz iste čaše u biblijskom smislu znači sudjelovati s nekim na mukotrpnom životnom putu, imati udjela u njegovim patnjama. Piti iz Isusove čaše znači prihvatiti njegov put koji kroz ustrajno darivanje samoga sebe u ljubavi nužno ide do Kalvarije, do smrti na križu. Piti čašu znači biti spreman darovati se drugima, ne živjeti sebi, ne tražiti svoju slavu, nego s Isusom i za njega spremno dati i svoj život.
Ako među kršćanima dolazi u obzir neko natjecanje, onda to mora biti u tome da se domognu mjesta gdje će moći najviše poslužiti drugima, bez želje za bilo kakvim isticanjem.
Mk 10, 35-45
Sin Čovječji došao je da život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:
»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«
Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Riječ Gospodnja.
