„Ti si Krist, Mesija!“ (Mk 8,29). Tako svečano priznaje Petar, tako priznaje Crkva, tako priznajemo mi učenici Kristovi i sinovi Crkve. Ali sve ovo nije dostatno da bismo postigli spasenje. Vjera nije intelektualno znanje, nego izražaj života. Vjera nije prtljaga koja se nosi,  nego put kojim se ide. Djela su pluća vjere. Bez njih vjera ne može disati, umire. Treba slijediti Krista također kada križ pritišće naša pleća i čini se da će nas zgnječiti. Baš tada vjera postaje djelo spasenja, za nas i za svijet. Za ovu vjernost molimo.         

Isus, zajedno sa svojim učenicima, daleko je od mnoštva. Želi napraviti osvrt na sve  do sada učinjeno. Želi čuti njihovu reakciju na sve ono što su s njim doživjeli. Želi vidjeti interesiraju li se njegovi učenici kako ljudi prihvaćaju Isusa i što o njemu misle. A onda ono najvažnije pita ih: „A za koga me vi držite?“ (Mk 8,29). Petar, nadahnut Božjim duhom, odgovara u ime svih: „Ti si Pomazanik – Krist!“ U njegovu odgovoru se vidi da učenici Isusa smatraju višim od proroka, višim od najvećih iz povijesti njihova naroda. On je Mesija. Isus je dovršenje i ispunjenje svih onih obećanja na koja su proroci ukazivali. Ovo Isusovo pitanje upućeno je  svakome od nas: „Tko sam ja tebi? Za koga me ti držiš?“. Nikakav napisani odgovor, nikakva naučena formula ne može zamijeniti moj osobni i nutarnji odgovor na to pitanje. Svojim stilom života odgovaram na Isusovo pitanje. Odgovor samo riječima nije dostatan. Važan je odgovor životom na ovo pitanje. Traži se  verificiranje Isusovih riječi našim ponašanjem.

Isus otvoreno govori svojim učenicima i ne skriva što znači njegovo „biti Sin Božji“, njegovo poslanje za njega samoga, a također i za njih i za svakoga kršćanina. U njegovom životu i poslanju očituje se paradoks križa – otajstvo bola i spasenja, smrti i života.  Isus dragovoljno prihvaća bol i patnju i po njoj se potpuno predaje u ruke Ocu, želeći izvršiti njegovu volju. Židov Petar se sablažnjava nad križem i smatra ga ludošću. Petar u Isusu prepoznaje Mesiju, Božjeg Pomazanika, i upravo zato teško prihvaća plan spasenja po križu. Ne prepoznaje da je to ono Božje, pa reagira čisto ljudski. Isus ga oštro prekorava: „Idi mi s očiju, sotono,…jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske!“ (Mk 8,33) Iz ovih riječi možemo zaključiti da je Sotona nadahnitelj svakog odbijanja križa. Od trenutka u kojem misli i govori „po ljudsku“ biva udaljen kao onaj koji nema ništa zajedničko s Učiteljem te biva definiran „sotonom“. Zastanimo na trenutak i zagledajmo se u svoje srce: Što je nama na pameti? Moramo usklađivati svoje misli s Božjim mislima, svoje putove s Božjim putovima. Tu će uvijek križ biti prisutan. Prema logici križa, pobjednik je onaj koji ne tuče oko sebe šakama da bi dokazao vlastita prava, nego onaj pribijenih ruku na križu. Slava, važnost, prestiž u zemaljskoj dimenziji, protivne su uzimanju križa i odricanju od sama sebe. Ako Kristov križ bude sveden na ukras, a ne bude se prevodio u „mišljenje“, logiku, naše ponašanje, tada postaje ruganje, upravo kao ono ruganje neprijatelja na Kalvariji. To je križ s kojeg se „silazi“ suprotno Isusovoj praksi i to je put isključenja od uskrsne slave.

S đavlom se ne ugovaraju poslovi i s njime nema pogađanja. Sotona je napasnik. Sve poduzima kako bi nas uvjerio da je najbolje iz svog života otkloniti trpljenje, maknuti svaki križ. On želi ostvarenje kršćanstva bez Raspetoga. Ali Sotona je pobijeđen upravo na Kalvariji. Sluga Gospodnji (prvo čitanje), Isus, naš Spasitelj, nije se opirao i nije se povukao od bičevanja, od uvreda, nego je pobjegao od časti, privilegija i položaja moći. Pozvao je sve nas da idemo za njim, da se odreknemo samih sebe i da svaki dan svjesno prihvatimo svoj križ, jer „tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga“ (Mk 8,35). Prihvaćajući križ kušamo Božju blizinu i njegovu pomoć.

Otvoriti se Gospodinu znači, prema Jakovu (drugo čitanje), djelovati na način da se vjera prevede u djela. Djela su nužna, ne da bi se zaradilo ili platilo cijenu spasenja, (jer je ona već davno plaćena žrtvom i krvlju Isusa Krista na križu), nego da bi naša vjera bila vidljiva. I nema jasnijeg očitovanja vjere nego njezina življenja u svagdanjem životu. Vjera koju ispovijedamo ustima  prihvatljiva je samo ako se izražava u djelima. Ta djela ne smiju služiti kao podloga za naše ambicije, za afirmaciju nas samih ili naše skupine. Ona su nužno povezana sa odricanjem samih sebe, s odbijanjem svake želje za moći, uspjehom i publicitetom. Naša djela moraju odražavati evanđeosku jednostavnost i biti prilagođena  siromašnima, malenima, zaboravljenima. Najkraće kazano – ako kršćanin ne svjedoči svoju vjeru u Krista pristajući s njime nositi križ, njegova je vjera isprazna.