Danas slavimo svjetski dan misija koji nas poziva na preispitivanje vlastitog života i potiče na odvažno prihvaćanje onoga na što su kršćani  pozvani: na nasljedovanje Isusa Krista, naviještajući ga svima onima koji ga još ne poznaju. To je ujedno prva zadaća Crkve. Misijsko djelovanje još je i danas najveći izazov za Crkvu (usp. EG 15). Kristovo misijsko poslanje nalazi se u srcu Crkve. Prema tome, pozvani smo usmjeriti sve svoje snage nadahnute Duhom Svetim i njegovim svetim djelovanjem na to poslanje.

Uskrsni Isus je svakom čovjeku otvorio put za susret s Bogom, kako bi čovjek uspostavio odnos s Bogom i tako našao samoga sebe. Radost da smo Kristovi učenici – misionari/ke pretvara se u svjedočenje Kristove poruke i Kristove ljubavi po čitavome svijetu. Kad smo puni Kristova duha, nitko i ništa nam neće moći nauditi. A sve ovo možemo iskusiti u gozbi ljubavi – Euharistiji, gdje nam se Bog daje u Isusu Kristu i po kome ovaj čin ima svoj smisao. I ne zaboravimo da Crkva treba nas: potreban joj je naš polet, naša spoznaja, naša vjera, naše obraćenje i zauzetost za Božje kraljevstvo.

Papina poruka za Svjetski dan misija  2019. godine u pismu „Kršteni i poslani“ ističe: Kristova Crkva u misiji u svijetu, pomaže nam ponovno otkriti misijsku dimenziju naše vjere u Isusa Krista, vjere koja nam je besplatno dana kao dar na krštenju i odgovor na njega po zavjetima redovnika i redovnica. „Za Božju ljubav nitko nije beskoristan ili beznačajan. Svaki od nas je jedna misija u svijetu, jer je plod Božje ljubavi“. Nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za majku. „Navješćujući Božju riječ, svjedočeći evanđelje i slaveći život Duha, oni pozivaju na obraćenje, krste i nude kršćansko spasenje uz poštivanje slobode svake osobe, u dijalogu s kulturama i religijama naroda kojima su poslani. Missio ad gentes, koji je uvijek prijeko potreban Crkvi, daje tako temeljni doprinos procesu stalnog obraćenja sviju kršćana“.              

Liturgijska poruka je: „Naša pomoć dolazi od Gospodina“. Naš oslonac je Gospodin. U vjeri mi očekujemo sve od Boga, jer je samo On taj koji može spasiti od smrti i pomoći da se preživi u vrijeme gladi. Ali ova pomoć treba biti izmoljena molitvom i u molitvi, moleći uvijek bez prestanaka. Molitva mora držati u vjeri i savezu i u čekanju Gospodinova dolaska, s uvjerenjem u uspješnost molitve učinjene s vjerom (3). Molitva učinjena s vjerom je moćna i postiže od Boga ono što traži. To nam govori prispodobom Isus, to Mojsije pokazuje primjerom: dok on moli uzdignutih ruku, njegova vojska pobjeđuje (1).

Kršćanin, čovjek Božji, hram Duha Svetoga mora biti dobro pripremljen činiti svako dobro djelo. Ova pripremljenost može se postići samo ako se primijeni na temeljno poznavanje Svetog pisma: Riječ Božju, živu i djelotvornu, meditiraj i čuvaj u srcu svakog trenutka (2). Kršćanin u molitvi, još prije vjernog traženja nečega, mora biti svjestan svojih ograničenja i vlastitog siromaštva. Bez ove svijesti ne samo da se naša molitva ne sviđa Bogu, nego postaje bezbrojni izražaj našega egoizma. Zbog toga, otvoriti vlastito srce Bogu postaje važnije od samoga kruha. Zbog toga se Crkva, ne zaboravljajući kruh, brine za navještaj evanđelja svim narodima, jer čovjekovo srce se otvara pravednosti, solidarnosti, ljubavi, milosrđu… kako bi došlo Kraljevstvo Božje.

Molitva mora pratiti hod misionara kako bi naviještaj riječi bio ispunjen milošću Božjom, i otuda njegova uspješnost. Svjetski Dan misija nas podsjeća na ono što bismo trebali biti uvijek: aktivno umiješani u misije Crkve. Načini na koje se izražava ovo sudjelovanje jesu slijedeći: molitva, žrtva, dijeljenje materijalnih dobara, solidarnost do samog davanja života. Na prvom mjestu dolazi molitva, čija je snaga je zazivana od riječi Božje danas. Dok misionari vode bitku za navještaj evanđelja u svijetu, njihova braća i sestre ih moraju podržavati, kao što to Mojsije čini na brdu uzdignutih ruku u stavu molitve (prvo čitanje).

Misije trebaju materijalnu suradnju svih, ali njihov uspjeh ovisi o Božjoj moći. Tvorac i protagonist misija je Duh Sveti. On je taj koji otvara put, čini ih da hodaju i napreduju kako bi se raširile do svih naroda, sve do zadnjih granica zemlje. On je taj koji daje snagu da govore, otvara srca prihvaćanja poruke, pokreće ih na obraćenje, daje snagu za promjenu života. Stoga Pavao, najveći evangelizator, dok „zaklinje“ svoga učenika Timoteja da naviješta riječ s postojanošću i trajno u svakoj prilici (drugo čitanje), zna da nije dosta raditi. Radnici evanđelja moraju sijati riječ, ali samo Gospodin može dati uspjeh i razvoj. Sam sv. Pavao potiče kršćansku zajednicu da se „bori“ zajedno s njime, moleći bez prestanka neumorno kako bi postigli hrabrost da mogu govoriti otvoreno. Osim što podupire misije, molitva odgaja za širinu srca i prihvaćanje općih dimenzija i osposobljava ih da mogu zagrliti sve situacije svijeta. Misije pokazuju koliko je osoba i naroda koji viču: „obrani me“ (treće čitanje). Prihvaćanje ovog krika postaje molitva onoga koji „brani potlačene“ kako bi se zauzeo za njih. Identificirajući se sa situacijama u kojima je nastala, molitva se prevodi u konkretne čine u sudjelovanju u borbama za oslobođenje mnoge braće od svih vrsta ropstva: siromaštva, nepismenosti, bolesti, podložnosti. Posredovanje za dolazak Kraljevstva Božjega danas je intenzivnije, promatrajući koliko je velika žetva i mali broj radnika, koliko je veliko polje i kako je još malo posijano.