Svjetski dan misija je povlašten trenutak u kojem vjernici s različitih kontinenata molitvama i konkretnim gestama solidarnosti pomažu mlade Crkve u misijskim zemljama. To je slavlje milosti i radosti, kaže papa Franjo. Svako liturgijsko slavlje Crkve naviješta nam Božju riječ. Boga susrećemo u njegovoj riječi. Izručujemo se njezinoj mudrosti i snazi, ali prije svega osobnosti iz koje riječ izvire. Ona nosi milost susreta s Kristom koji govori okupljenoj Crkvi. Stoga se mi u zajedništvu Crkve izručujemo Riječi, dopuštamo da nas riječ „uhvati“, da nas zateče. U svjetlu te riječi spoznajemo svoju neiskrenost, sumnju, svoje slabosti i grijehe. Iskreno se  za njih pokajmo.

Farizeji dolaze pred Riječ – Isusa s namjerom da ga „uhvate u riječi“. Nastoje ga zavesti da mu njegova vlastita riječ bude osudom. Ali Isus je  utjelovljena Očeva riječ i Očeva mudrost. On pokazuje da njihovo pitanje osuđuje njih same.  Riječ je o  središnjem pitanju izraelskog naroda, njegova dostojanstva i slobode. Rimska okupacijska vlast je svim podložnicima od navršene 14. do 65. godine nametnula obvezu plaćanja danka. Popisi pučanstva i sakupljanje danka izazivali su pobune židovskoga naroda, pa je to „vruće“ političko pitanje stavljeno pred Isusa kako bi ga se ponovno izvrglo  osudi. Međutim, Isus ih dovodi pred zid, hvata ih u riječi. Sami priznaju da je na novcu koji u ruci imaju utisnut lik rimskoga cara. Tražeći od njih da mu pokažu novac, otkriva im da on toga novca nema. Oni ga imaju, pokazuju ga i time izriču osudu svojim lažima i prijevarama. Novac je na sebi nosio carev lik. Židovi su svako slikanje nekoga čovjeka smatrali idolatrijom i bogohulstvom. Zabranjeno je bilo praviti bilo kakvu sliku ili kip, a u džepu su ipak nosili lik rimskoga cara utisnutog u novac. Vadeći ga iz svojih džepova otkrivaju svoje licemjerstvo i to u Hramu. Pokazuju buntovnost prema carskoj vlasti i carskom danku, ali se ne ustručavaju okoristiti onim što je ta vlast donijela – novcem, makar je na njemu utisnut carev lik, što je po njihovoj vjeri zabranjeno. Zato im Isus i kaže: „Dajte caru carevo a Bogu Božje“. Još bolje: „Vratite caru carevo, a Bogu vratite ono što je Božje!“

„Dajte Bogu što je Božje!“ Bogu pripada sve, jer čovjek nije stvoren na sliku carevu, nego na sliku Božju. Bog je gospodar nad svim zemaljskim vladarima. Kraljevi se osjećaju kao sakralne moći, žele božanske atribute. No, Bog je jedini Kyrios – Gospodin. Vladarima je ostavio u obvezu da se brinu o redu u državi. Kršćani su ispovijedali svoju vjeru u Božje gospodstvo. Zbog toga su osuđivani na smrt. Isusu je jedino bilo na srcu da Bog ima sve ono što mu pripada, a to je stvarno sve – bilo naravno bilo nadnaravno. Isus odjeljuje državnu vlast od religiozne. Državna vlast, iako potječe od Boga, ima svoje vlastito područje koje se tiče uređenja i općeg vremenitog dobra. Na tom području treba je priznavati, poštivati i slušati. Ali država ne smije zahtijevati ono što su ljudi dužni činiti samo prema Bogu, a to je apsolutno štovanje. Ondje gdje se svjetska moć buni protiv ovoga „svega“ što nadilazi političku moć i želi vlast nad svime, Isus i njegovi stoje kao oporba. Kršćanin mora braniti svoju slobodu da iskazuje štovanje Bogu i to iznad svakoga zakona i političke vlasti. Također kršćanin mora biti uvjeren da se Bog može poslužiti i političkim prilikama, pa čak i ako su protivničke Bogu i nereligiozne, da ostvari povijest spasenja. Isus Pilatu priznaje moć da ga može razapeti jer mu je to dano odozgor, od volje Očeve.

Ovaj misijski dan poziva sve Crkve i sve krštene na pravo i dužnost naviještati Krista, posebno onima koji ga još ne poznaju, kao i onima koji su prestali vjerovati u novi život koji nam Isus daje. Još uvijek je veliki postotak svijeta koji ne vjeruje u Boga. Samo je 2,6% katolika u Aziji, 13% u Africi, 26% u Oceaniji, a u zemljama službeno kršćanskim šire se sekte. Dvije tisuće godina propovijedanja i svjedočanstva mučenika i misionara nisu bili dovoljni da navijeste Krista „sve do krajnjih granica Zemlje“.

Što bismo morali činiti? Potrebno je da otkrijemo da smo od Boga poslani kao misionari da druge, po sakramentima krštenja i potvrde, obogatimo Kristom. Naša se vjera jača darivanjem (Redemptoris Missio, 2). Svaki pojedini kršćanin, svaka zajednica jest misionarska i svijest misionarstva mora prožeti sav narod Božji. Crkva i misionari pridonose širenju Božjeg kraljevstva u svijetu. Svatko je od nas pozvan dati svoju pomoć molitvom, nudeći Gospodinu, vjerom, male i velike patnje, pomažući i podupirući tako misijska zvanja. Potrebna je i naša materijalna pomoć za misije i za siromašne narode. Bog ne poziva sve da idu u daleke zemlje propovijedati i vlastiti život staviti „na kocku“, ali je sigurno da smo svi pozvani surađivati i biti solidarni kako bi svi ljudi „imali život i da ga imaju u izobilju“ (Iv 10,10).

Svjetski Dan misija podsjeća nas na aktivnu umiješanost u misije Crkve. Različiti su načini na koje se izražava ovo sudjelovanje: molitva, žrtva, dijeljenje materijalnih dobara, solidarnost do samog davanja života. Na prvome mjestu dolazi molitva, čija snaga je zazivana od riječi Božje danas. Da bi misionari ustrajali u evanđeoskom navještaju, mi njihova braća i sestre moramo ih podržavati. Misije trebaju materijalnu suradnju svih, iako znamo da je tvorac i protagonist misija Duh Sveti. On je taj koji otvara put, podržava hod i pomaže napredovanje. On je taj koji daje snagu govora, koji otvara srca slušatelja i pospješuje prihvaćanje poruke, koji daje snagu za promjenu života.

Pavao nas vodi crkvi „Solunjana u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu“. Ovi kršćani žive u dosta teškim socijalnim uvjetima, u ambijentu neprijateljskom kršćanima, gdje je i moralni život upitan. Sigurnost nije u velikom broju, moći, organizaciji, financijskim zalihama itd., nego u Bogu. Pavao priznaje da je ova mala grupa znak snage evanđelja koja se očituje pa im odaje priznanje: „Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu“. Ova zajednica pripada Bogu, koji je Otac i jedini Gospodin Isusa Krista. Istinski živimo jedino ako je naše življenje neprestano vraćanje Bogu. Važno je da se kršćanin – u povoljnim ili nepovoljnim prilikama – održi postojan u vjeri, da ne uzmiče pred neprijateljima, uvjeren da je „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28).

Upravimo svoju molitvu Mariji, uzoru ponizne i radosne evangelizacije, da Crkva postane gostoljubivi dom za sve narode, majka i izvorište novoga svijeta.