“Gledam Boga kao Oca koji me raskriljenih ruku čeka, i spreman sam umrijeti kad god On hoće, a spreman sam i živjeti i raditi za Boga i ljude: sve kako On hoće“, napisao je sveti papa Ivan XXIII.
Čovjek je tajna potpuno poznata jedino Stvoritelju. Kao takvoga samo ga Bog savršeno ljubi. Čovjek je u odnosu na drugoga ograničen, ne može do kraja prodrijeti u tajne ljudskoga srca, u dušu drugog čovjeka. Zato nas često spopadaju osjećaji nesnošljivosti, pomanjkanja oproštenja, nerazumijevanja drugoga, zatvorenost u sebične interese, zavist nad tuđim dobrom. Naše su misli time uvjetovane. Trebaju biti očišćene, otkupljene. Prorok upozorava da su Božje misli drugačije. To se pokazuje i na primjeru prispodobe iz Evanđelja. Samo Gospodar vinograda znade u dušama ljudi tajnu zaposlenosti i nezaposlenosti, prihvaćanja i čekanja, znoja lica zbog napornog rada, ili mučnog preznojavanja zbog prohujalog dana. A kada stigne vrijeme plaće, u ljudskom srcu dolazi do izražaja sebičnost. Ocjenjuje nepravdom ono što je drugome učinjeno iz čiste ljubavi. Često su planovi Božje providnosti neshvatljivi ljudskom razumu, koji ih treba prihvaćati u poniznosti, a da ih ne istražuje i ne prosuđuje.
Mnogo je poruka koje nam nude današnja misna čitanja. Misao iz odlomka Knjige proroka Izaije može biti ključ za razumijevanje evanđelja: “Moje misli nisu vaše misli, puti moji nisu vaši puti“. Čovjek ne može Boga svesti na mjeru svojih misli niti njegovo ponašanje dovoditi u vezu sa svojim mjerilima o pravdi i dobroti. Treba nam mnogo napora kako bismo razumjeli Isusovu prispodobu. Čini se, ljudskim očima gledano, da je učinjena nepravda radnicima prvog sata u odnosu na radnike zadnjeg sata koji su primili istu plaću kao i oni koji su čitav dan podnosili sunčevu žegu. Ne sviđa nam se ovaj postupak i odobravamo gunđanje radnika prvog sata. Ali je točno da Gospodinove misli nisu i naše misli. Naš je mentalitet računarski: koliko ja tebi dajem, toliko ti daj meni. Bog je gospodar koji suvereno raspoređuje svoja dobra. “Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? “ Otvorimo svoje srce kako bismo primili besplatno beskonačne Božje darove i otvorimo također svoje ruke kako bismo, sa svoje strane, darovali velikodušno, nasljedujući Gospodina dobrog i u ljubavi velikog koji izlijeva svoju nježnost na sva stvorenja bez razlike. Smatrajmo se sretnima da smo pozvani raditi u njegov vinograd, i sa zahvalnošću od srca dajmo svoj prilog dolasku Kraljevstva Božjega.
Ovu prispodobu ne treba tumačiti s gledišta socijalne pravde. Isus nam želi pomoći da shvatimo da se Kraljevstvo nebesko temelji na drugačijim principima od onih što reguliraju ljudske odnose davanja i posjedovanja. Bog je beskrajno pravedan ali je također milosrdan i slobodan. Kad proteže spasenje i na one koji su posljednji pozvani, on ništa ne oduzima prvima, tj. izabranom narodu. Kad Bog prima u svoje kraljevstvo grešnike, on ne čini krivo onima koji su uvijek bili u njegovoj blizini. U svijetu milosti nema prava koje bismo mogli zahtijevati. Čovjek mora surađivati da bi postigao vječno spasenje. Ali ne zaboravimo da je ono tako veliko dobro da je uvijek dar pa i onima najangažiranijima u širenju Božjeg kraljevstva. Prispodoba nam objašnjava da razlog neraspoloženja radnika prvog sata koji su radili od ranog jutra nije toliko ljubav prema pravednosti koliko ljubomora zbog velikodušnog postupka prema onima koji su došli posljednji. Gospodar postavlja pitanje: “Ili zar je oko tvoje zlo, što sam ja dobar?“
Stojeći pred Bogom vjernik postaje zbunjen: svjestan beskonačne razlike između vlastite “majušnosti “ i Božjeg svijeta; između vlastitog srca “koje sudi “ i “lude“ Božje ljubavi; između vlastitog “zavidnog “ oka i skandalozne dobrote Božje. On je, naprotiv, dao prednost posljednjima, u nadi da će ga prvi ohrabriti pokazujući se velikodušnima. Ili da da su se barem razveselili jer njegovo spasenje obuhvaća i grešnike, one zadnje, “izgubljene“. Veliko Božje razočaranje je upravo tu: takozvani pravedni pokazali su se nesposobnima podijeliti njegovu radost praštanja i prihvaćanja, sudjelovati u onome nemjerljivome: Božjem milosrđu. Bog nas želi otkinuti od oporog računanja zasluga. Želi naše oko učiniti bistrim kako bi moglo vidjeti jasnije i šire. On želi da, zbog njegove darežljivosti prema grešnicima, prestanemo mrmljati i govoriti: “nije pravedno“, a naučimo iskreno uzvikivati: “kako je lijepo!“
Cilj je prispodobe preispitati stil našega rada u Gospodnjem vinogradu. Ovdje se ne podupire lijene i besposlene ljude koji obraćenje i služenje Bogu odgađaju za posljednji čas. Naglasak je na činjenici da Bog može pozivati u svako doba i da čovjek treba biti uvijek spreman odgovoriti na njegov poziv. Oni koji su pozvani na početku života ne smiju zahtijevati veća prava od onoga tko je pozvan u zrelijoj dobi ili potkraj života. Kristov učenik se ne brine toliko za svoje osobne prilike – za vrijeme poziva, za izvršeno služenje, za nagradu. Za Pavla razlog je življenja i djelovanja Krist, tj. u središtu njegovih zanimanja nije vlastiti život ili vlastita smrt, nego evanđelje.
Mt 20, 1-16a
Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
Riječ Gospodnja.
