Isus drugačije od nas gleda na život, drugačije vrednuje Boga i čovjeka, drugačije se odnosi prema božanskim i ljudskim zbiljama. Postaje sumnjiv neprijateljima, zagonetan i neshvatljiv svojim učenicima. Učenici raspravljaju o tome tko je među njima najveći, a Isus govori o vrijednosti bivanja poniznim i jednostavnim kao dijete. Učenici ostaju bez odgovora na Isusovo pitanje o čemu su putem razgovarali. Ali, Gospodinu se ništa sakriti ne da. On čita naše misli i zna što nam je u srcu.

Ono što se ne uspijeva postići, to se ocrnjuje sve do prezira, kako bi se mogla opravdati vlastita lijenost i zloća (prvo čitanje). Život pravednika trajan je prijekor zlima. Jer ga ne razumiju i ne mogu ga prihvatiti, rade mu o glavi. Danas sve više osjećamo da nam samo blagostanje nije dovoljno, da nas životni standard ne može nositi dalje. Osnovna prehrambena sredstva našega života nisu samo kruh i druge životne namirnice. Za život trebamo i radno mjesto, razumijevanje u obitelji, smisleni život naše djece i mladih, međusobnu ljubav učitelja i učenika, veliku odgovornost i razboritost predstavnika naše vlasti i svih građana za opće i pojedinačno dobro, prihvaćenost i sreću naših starih, mir i sigurnost naših naroda. Sjetimo se danas onoga „dobroga sjemena“ koje u životu želimo žeti: to su mir, razumijevanje, opraštanje, život za druge. Da bi takvo sjeme raslo i uspijevalo, morali bismo mu posvetiti brigu i pažnju u svom svagdanjem životu, a najprije u vlastitom srcu.

Isus drugačije gleda na život, drugačije vrednuje i Boga i čovjeka, drugačije se odnosi prema božanskim i ljudskim zbiljama. Isus je zaista velika tajna za nas ljude. Teško je proničemo. Teško shvaćamo njegov put. Njegova tajna nije toliko u nauku, u teoriji, koliko u njegovoj osobi – u njemu samome.

Današnje nam Evanđelje donosi epizodu iz Isusova života kada govori svojim učenicima o svojoj skoroj smrti. Poučava svoje učenike. Povjerava im svoju tajnu. On im govori o svojoj smrti, o svojoj patnji, o svom uskrsnuću. Ali ova tema ne zanima njegove učenike. Oni promatraju učiteljevu muku odvojenu od njegova uskrsnuća. Zato više vole izbjeći razgovor o toj temi. Umjesto toga, oni radije govore tko je najljepši, tko je najrječitiji, tko je najutjecajniji, tko je najvažniji, tko je najmoćniji, tko je najjači – tko je između njih najveći. Očito je da učenici nisu prihvatili njegovo učenje, njegovu bitnu poruku. Nerazumijevanje učenika s obzirom na naučavanje pretvorit će se u njihovo napuštanje. Tako Isus nosi križ odbačenosti ne samo od neprijatelja, nego i onaj još teži – križ nerazumijevanja „svojih“.

Teme o kojima učenici govore i za nas su, razumljivo, čisto ljudske teme. Ta o njima ljudi tako rado govore. Zar nas televizija i drugi mediji danomice ne uvjeravaju, u duhu našega vremena, da ćemo biti sretni ako dobro izgledamo, ako ostanemo mladi, ako postanemo uspješni, ako imamo novaca itd. Prepoznajemo mentalitet zemaljskog čovjeka koji bježi od križa nastojeći steći nešto slave i postići neki prestiž pred drugima. Budimo iskreni pa sebi odgovorimo o čemu mi razmišljamo, koji je najčešći sadržaj naših razgovora? 

Kao ljudi od krvi i mesa možemo dobro razumjeti učenike. Isusovo raspinjanje na križ i njegovo uskrsnuće bilo je i ostalo duboka i neshvatljiva tajna. Zašto je Krist morao trpjeti, pitamo se često, a istodobno slutimo da je u tome korijen našega spasenja. Isus u ljudskim očima nije bio očita veličina. Nije bio bogataš, nije imao vlast, a ni po častima nije pripadao višem društvenom sloju. Dapače, bio je posljednji, odbačen i ponižen čovjek. U njemu je bila divovska veličina  jer je, kao nitko, ljubio i služio.

I ovdje nas Isus zadivljuje. On uopće ne kritizira apostole, ništa im ne predbacuje. Štoviše, čini se da ih razumije i prihvaća u njihovoj ljudskoj potrebi za moću i veličinom. Ali, On postavlja posve druga mjerila. Put do veličine pokazuje im time što u središte dovodi dijete pa im  kaže: „Tko god jedno ovakvo dijete prima u moje Ime, taj mene prima i prima Onoga koji mene posla“ (Mk 9,37). Siguran put za susresti Isusa i Oca koji ga šalje uvijek je put poniznosti, put služenja malenima i siromašnima. Poniznost, žrtva i ljubav oslobađaju čovjeka od zavisti i lažnih veličina. Predajući svoga Sina, Bog je samoga sebe predao ljudima kako bi im bio blizu, spreman u svakom trenutku pomoći im i tako im omogućiti vječni život.

Iz Isusovih riječi možemo pročitati tri snažne poruke:

Prvo: Svoju snagu, veličinu i sposobnost upotrebljavajte u korist onih koji trebaju vašu pomoć.

Drugo: Ako sami trebate pomoć, nemojte se plašiti priznati svoju nemoć, pokazati svoje tjeskobe, nevolje i boli. Naći će se netko tko će vas čuti i pružiti vam ruku.

Treće: Uvijek računajte i na mene, kaže Isus. Molite za „mudrost odozgor“ kako bi vaš život bio čist, mirotvoran, poučljiv, pun milosrđa i dobrih plodova.