Svaki je čas presudan, svako je doba kobno. Možemo zakasniti, promašiti pravi trenutak, možemo promašiti život. To je sadržaj današnjih misnih čitanja. Tko nam može jamčiti sigurnost i gdje se nalazi naša sigurnost, ako ne u Bogu. Stoga nas Bog poziva da kažemo vječnom životu Da u svom svagdanjem življenju, te slaveći gozbu ljubavi i zajedništva s Bogom i međusobno odstranimo sve ono što smeta da Bog bude s nama i u nama a to je grijeh.

Zbunjeni smo dok slušamo kako Isus hvali postupak upravitelja prevaranta, kao da je suvremenik današnjih događanja u društvu u kojem živimo. Upravitelj,  u današnjem smislu direktor ili menadžer, osumnjičen je za pronevjeru, zbog čega mu gospodar najavljuje otkaz i traži da položi račun svoga upravljanja. No, u tom trenutku taj prevarant pokazuje svoje pravo lice smišljajući novu prijevaru. Time pokazuje visok stupanj hrabrosti i rizika. Isus ne želi da njegovi slušatelji slijede upravitelja u njegovoj pronevjeri povjerenih mu dobara i kasnijem krivotvorenju zadužnica, već jedino da njegovu snalažljivost i odlučnost primjene u svom zalaganju za kraljevstvo Božje. „I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi, jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“ (Lk 16,8). Strast i trud koje netko ulaže u ekonomsko poslovanje, sport, politiku, posao i slično, može poslužiti kao primjer koliko još više strasti i napora treba uložiti u življenje evanđeoskih neprolaznih vrednota. Ovdje je jasna granica između upravitelja i učenika: on je „sin ovoga svijeta“, a oni su „sinovi svjetla“. Ali, očito je i Isusovo čuđenje kako sinovi svjetla zaostaju u svojoj upornosti i zalaganju za svoje ideale i ciljeve za sinovima ovoga svijeta.

Mi vjernici živimo radikalnu kušnju, kušnju početaka: prisvojiti sebi Boga i njegove darove. U životu postajemo „mala božanstva“ s našim malim moralnim zakonima, sigurnostima, samostalnostima. Ne zaboravimo da smo samo i uvijek upravitelji Božjih dobara. Umiješani smo u upravljanje onoga što je Božje, a dano je nama i dragocjeno je dobro. Sve je dar: mi i stvari koje imamo. Moramo pažljivo upravljati, jer nam ne pripadaju potpuno, ali moramo upravljati stvarima vjerno (3), to jest  na način da služe da izrazimo vjernost Bogu za veliki dar, a ne da stvorimo naviku da smo robovi onoga što imamo. Ne možemo obožavati darove inteligencije i materijalnih dobara koje smo primili od Boga. Stiže za sve, prije ili poslije, odlučni trenutak u kojem je svatko pozvan dati račun za vlastiti život i izbore koje je učinio. Važno je znati brzo i energično prihvatiti odlučene trenutke našeg zemaljskog života, upravo kako je učinio nepošteni upravitelj u evanđeoskoj prispodobi. Predviđanje i domišljatost su bezuvjetne kvalitete. Možemo se pitati gdje se nalazi središte naših interesa? Zašto kao kršćani razvijamo tako malo mašte, inicijative, poleta i angažiranosti za jedincatu, veliku, tajnu i vječnu stvar Božju, dok nepošteni upravitelj riskira sve da uspije u svom djelu.

Svratimo sada pozornost i na prvo čitanje. Čudni su ti „pobožni“ pojedinci na koje se ustremljuje svom žestinom prorok Amos. Iako su praktičari, ali njima vlada žurba. Ne vide sat kada završavaju religiozne svetkovine, sveti obredi, kako bi se mogli vratiti normalnom životu, tj. poslovima „biznisu“. Vjera stavlja obveze, koje oni žele izbjeći. Dobro je da misle i predlažu, ali je nesreća u tome što se radi o sumnjivim prijedlozima: prevariti, iskoristiti, potkopati bližnjega svim sredstvima: iskrivljujući mjere, rasprodajući proizvode kojima je istekao rok trajanja ili su pokvareni, igrajući se kožom siromaha, spekulirajući promjenama. Ukratko, to je vrsta ciničnog programa nepravde, prema Božjem viđenju. Nije li slika i danas ista?! Možda se ne podudara u detaljima, ali nedostaci su ostali isti. Žurba npr. teško uvjetuje sudjelovanje u nedjeljnim slavljima. Tako je isto s ravnodušnošću, dosadom. Drugi diskutabilni aspekt je nepriopćivost – nekomunikativnost, čista odvojenost, nedostatak potpune povezanosti između dva svijeta. Ono što se događa u religioznom području nema nikakve veze s onim što se odvija s druge strane crkvenih vrata. Bog ne mora intervenirati u posao u „biznis“. Praktični vjerski život nema ništa s ponašanjem. Slušana riječ ne utječe na navike. Trgovina, politika, društveni život, etika, ne tiču se Boga. S Bogom ćemo lako. Njemu ćemo platiti dugove. Otuda će on imati dobar razlog da se ne miješa u druge djelatnosti koje se strogo drže izvan svetog područja.

Ali, to ne smije biti tako. Amos će nam grubom iskrenošću otvoreno reći: „Zakle se Jahve… dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašega djela!“ Ne kaže da će voditi računa o molitvama, pjesmama, slavljima u kojima ste sudjelovali, nego „da neće zaboraviti njihova djela“. To znači da Njega zanima ono što se čini „poslije“ posjeta crkvi. Da on slijedi s pozornošću ono što slijedi molitve ili iza molitava. Nitko se ne može zavaravati da je sredio sve račune s Bogom u ono sat „pobožne“ prakse. Da je očistio sve dugove u satu vjeronauka. Sigurno, molitva je važna, sudjelovanje u liturgijskom zajedništvu je temeljno, ali nije dovoljno. Bog se ne zadovoljava s tim da ćeš doći u crkvu za slijedeću veliku svetkovinu. Neki kažu: ja sam ti veliki vjernik, idem u crkvu za Božić i Uskrs. Bog traži angažman: da „činimo“ drugačije, da „budemo“ drugačiji kada se vratimo iz crkve, kada se vratimo s mise. Iz crkve mora krenuti put pravednosti, časti, dosljednog ponašanja, pažnje prema bližnjemu, poštovanja prema siromahu. Ako nije tako, želi se reći da se pohađa pogrešna crkva, štoviše, nije se ni ušlo u crkvu i ne živi se po Božjim zakonima.