Crkva je zajednica koju prodahnjuje Duh Sveti. Učenici Kristovi trebaju biti otvoreni tome Duhu i prepoznavati njegovo djelovanje u djelićima dobra i kod onih koji nisu članovi Crkve. Onaj tko god čini dobro pokazuje blizinu Duha i klicu vjere. Neka nas Bog oslobodi zavisti pojedinaca i zavisti skupine. Isusove riječi su jasne: „Tko nije protiv nas, za nas je!“ (Mk 9,40).  Gospodine moj i Bože moj, uzmi od mene sve što me od tebe odvraća! Daj mi sve što me vodi k tebi! Uzmi me od mene i podaj me sebi! Ne dopusti da se ikada od tebe odijelimo. Neka naš duh bude trajno otvoren tvome Duhu i njegovu djelovanju u nama.

Duh puše gdje hoće, Duh je prisutan u svima. Postoji izvorna urođena dobrota u svakomu i preko svakoga od nas Bog može ispuniti svoja čudesa, koristeći sredstva, prema našem mišljenju, za to manje prikladna. Tako se čudimo kada neko dobro djelo dođe od nekoga od koga nismo očekivali, pa čak do te mjere da se nad tim sablaznimo, kao što se to dogodilo Jošui i Isusovim učenicima. Odmah se javlja netko tko prijavljuje sablazan. Jošua protestira, obraćajući se Mojsiju: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ (Br 11,28). Ivan stavlja Isusa pred gotov čin: „Zabranili smo mu, jer nije bio od naših“ (Mk 9,38). Uslijedio je zapanjujući Mojsijev odgovor: „Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!“ (Br 11,29). Ništa manje ne iznenađuje i Kristova replika: „Nemojte mu braniti… Tko nije protiv nas, taj je za nas“ (Mk 9,39-40).

Bog je širokogrudan u svojim naumima i u svom djelovanju. Njegov Duh djeluje nepredvidivo i neograničeno. A mi ljudi često nismo sposobni vidjeti šire i radovati se iznenađenjima Duha. Umjesto hvala vrlo često uslijedi mrmljanje. Umjesto divljenja, diskvalificiranje jer „nije od naših“. I najmanje dobro djelo učinjeno zbog Krista neće biti izgubljeno ni onda kad ga učini netko tko nije član vjerničke zajednice. Svako dobro djelo učinjeno u korist braće Isus prima i nagrađuje kao da je samome njemu učinjeno. Samo đavao nije u stanju činiti nikakvo dobro. Budimo dobri suradnici u svakom dobru sa svima koji čine dobro.

Sektaški, isključivi duh je označen nesnošljivošću i agresivnošću. Radikalna skrb znači prihvaćanje. Ne radi se o prihvaćanju drugoga „među naše“, nego o tome kako prihvatiti ga u njegovoj različitosti, u vrijednostima čiji je nositelj. Prije svega radi se o prihvaćanju djelovanja  Duha koji sije dobre klice: dobrotu, istinu, pravednost, povjerenje, također i izvan „našega polja“. Kako za zemaljska tako i za duhovna dobra važeće pravilo nije prisvajanje nego sudjelovanje.

Pazimo da ne sablaznimo malene, one izvan zajednice ili članove zajednice koji su slabi, nesigurni, nezreli u svojoj vjeri. Učenici su u zajednici posebno odgovorni za vjeru jednostavnog naroda. Isusove poteške riječi, izgovorene vezano za sablazan, morale bi nas probuditi i prodrmati: „Onome tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Mk 9,42).

Trebamo napustiti svoj „elitni šator“ i pomiješati se s malenima, razgovarati s njima, moliti i slaviti s njima i znati slušati ih. Identitet i autentičnost se čuvaju ne zatvarajući se u naše ograde nego otkrivajući radost življenja s malenima, kako bismo zajedno s njima rasli u vjeri.

Štitimo sami sebe od svake sablazni, a osobito od onih koje dolaze iznutra vezano uz naše sklonosti. Isus se služi snažnim riječima: „Ako te tvoja ruka sablažnjava, odsjeci je…“ (Mk 9,43). Ako te bilo koji ud tvoga tijela sablažnjava odstrani ga, jer je bolje „sakat ući u život, nego cjelovitoga tijela u grijehu otići u pakao.“ Cilj ovakvog Isusova govora nije uništavanje vlastitog tijela nego jasan poziv: Kristov učenik mora biti spreman na svako odricanje samo da izbjegne grijeh koji ga zauvijek može odvojiti od Boga i njegove radosti. Sablazan znači posrtaj, zamku. Sablazniti znači izazvati pad, biti povodom nečijega posrtaja. Sablazan je, konkretno, zamka što je netko postavlja na put svom bližnjemu  da ga obori. Zapravo ima više načina na koje se netko može „oboriti“ na području morala i religije: napast koja dolazi od Sotone ili ljudi, kušnja kojoj Bog podvrgava svoj narod ili svoje dijete, sve to može biti doživljeno kao „sablazan“.

Jakov u svojoj poslanici apostrofira starješine Crkve pozivajući ih na odgovorno ponašanje i ponizno djelovanje. Pastiri Crkve pozvani su biti uzori stada. Oni su nadglednici, ali njihovo djelovanje mora biti po Božju. Nepravda se ne uklanja diplomacijom nego hrabrim riječima i gestama proroka. Neizbježno je da riječ Božja susretne otpore i odbijanja, pa i da izazove lažne sablazni. Ali sablazan će biti veća ako Riječ Božju pokušamo učiniti  neškodljivom.