Nedjeljni euharistijski susret prigoda je i za hrabro suočavanje s istinom kako je Isus vidi u svojoj prispodobi o dva sina koje otac šalje raditi u vinograd: jednome, koji kaže Ne! pa se predomisli i posluša, tj. obrati se, i drugome koji kaže Da! pa ne posluša.

U jednome od dvojice sinova o kojima govori prispodoba nije nam teško prepoznati sebe. Toliki naši „Da, Gospodine. Amen.“ ostali su samo ustima izgovorene riječi, možda u trenutku duševne euforije, oduševljenosti, ali nisu potvrđene djelima. Bog nas sve poziva na rad u svoj vinograd, ali poštuje našu slobodu i ostavlja nam mogućnost da slobodno odgovorimo Da! ili Ne!. Sjetimo se Isusovih riječi: „Neće ući u kraljevstvo nebesko onaj koji govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji čini volju Božju“. Isus je uvijek na savršen način ispunjavao volju Božju postajući poslušan sve do smrti, kaže sv. Pavao. Možda i mi govorimo a ne činimo. Budimo pozorni da ne odvojimo molitvu od života: kada molimo, govorimo riječi koje nas obvezuju, a mi najčešće ne vodimo o tome računa pa u praktičnom životu izostane naša dosljednost. Često izgovaramo riječi Očenaša: „Neka bude volja tvoja“, ali poslije u kušnjama žalimo se na ovu volju i želimo je se osloboditi. Djela su važnija od riječi. Budimo svjesni dara slobode i koristimo je kako bismo mogli reći „da“ Gospodinu, u istini i dosljednosti.

Prispodoba iz evanđelja predstavlja neumoljivu osudu „deklamatorskog“ kršćanstva, napuhanog riječima, formulama, svečanim izjavama u ispovijedanju vjere, a prazno uvjerljivim djelima. Riječi moraju slijediti djelovanje, načela, dosljedna ponašanja, osobni primjer. Nužno je „činiti istinu“, a ne samo poznavati je, misliti na nju, čuvati je. Na koncu života nećemo biti suđeni prema nauku, nego po djelima. Odbijanje ljubavi, nepoštivanje drugoga poništava sve druge naše „da“. Otac vodi računa o „slijedu“, slijeđenju „da“ i „ne“. On promatra kamo vode naše riječi, pazi kako su zaposlene ruke poslije pljeska.

Krist slijedi silazni put potpunog poniženja. Postao je sluga, spustio se najdublje što je moguće, sve do dna poniženja, dosegnuvši zadnje mjesto: gotovo da je postao ništa. Ovo bi moralo nadahnuti ponašanje njegovih sljedbenika. Pavao “preklinje “ s rastućim izričajima o sebi kako bi ostvario jedinstvo u poniznosti: “nikakvo suparništvo ni umišljenost“. Samopotvrđivanje, duh natjecanja, konkurencije, zavist, to je rak koji izgriza odnose u zajednici, izazivajući grozna pustošenja. „Da!“ ljubavi uključuje „Ne!“ sebičnosti i oholosti. Srce oslobođeno od samoga sebe može biti ponovno ispunjeno ljubavlju. Također, za vjernika postoji osobna kenoza, izvlaštenje, oponašanje Kristove ljubavi, koja je nužni uvjet ljubavi prema drugima. “Njegujte u samima sebi osjećaje koje je imao Isus Krist“. Nije dosta imati riječi ljubavi na ustima ili biti ispunjeni blistavim formulama, treba posjedovati “unutra“ Kristov osjećaj, njegovu dubinsku “ambiciju“ da postane posljednji i sluga svima. “Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“. Postoji materijalni interes, i još pretjeranije, interes za vlastiti izgled i vlastito ime. Krist je od Boga primio svoje “ime“. I mi moramo to ime tražiti kako bismo to ime postali i utrošiti sve vrijeme i sve energije kako bismo ga obranili. Ne zaboravimo: imamo veliku mogućnost početi biti kršćani. Ezekiel nas podsjeća da uvijek postoji mogućnost da postanemo drugačiji, da modificiramo aktualnu strukturu vlastita života. Postoji mogućnost da pravednik skrene na put zla, a zli da se obrati od vlastitog ponašanja i odluči se za dobro. Postoji također mogućnost da netko ne zamijeti potrebu promjene i tako ostane blokiran u vlastitom položaju. Posluh Bogu pojavljuje se na rubu društva, daleko od hrama, a neposluh se ustoličio usred hrama.

“Zaista vam kažem: grešnici i preljubnice su vas pretekli u kraljevstvo Božje“. Nažalost činjenica je da provodimo mnogo vremena u promatranju, suđenju, osuđivanju onih koje smatramo nedostojnima, ali ne zaboravimo da nitko od nas nije siguran, zauvijek učvršćen u „Da!“ Bogu. Nikada nećemo završiti proces ponovnog počinjanja biti kršćani.