Isus sav ljudski život važe Božjom vagom – Božjom voljom. Danas Isus u liturgijskim čitanjima govori o braku. Uzima u zaštitu ljudsku ljubav i vrednuje je prema božanskom utemeljenju. Zaštićuje ženu od muževljeve samovolje i muža od ženine nevjere. Djeci osigurava trajnu i postojanu ljubav pozivajući roditelje na strpljivost i slogu.

Ugrožena institucija. Ako u svjetlu rasprave farizeja s Isusom o opravdanosti ženidbene rastave promatramo velik broj kršćanskih brakova koji se, nažalost, rastaju, mogli bismo s biblijskim mudracem ustvrditi: Ništa novo pod suncem! (Prop 1,9). Sve je to već davno viđeno! Doista, rastava braka bila je problem i Isusova vremena kao i današnjega. Štoviše, podsjećajući svoje sugovornike na Mojsija, Isus nam otkriva da je taj problem još puno stariji, da on seže u same početke biblijske povijesti.

Mojsije nije uspio zakonom riješiti taj gorući problem. Nije čudo što to ne uspijevaju ni moderni zakoni koji se, umjesto da poprave loše stanje stvarnosti, vrlo često mijenjaju prilagođujući se toj stvarnosti. Tako je u parlamentima nekih zemalja već predlagano da se rastavljeni ne vode kao takvi, već kao „neoženjen“ odnosno „neudata“, čime bi se trebali izjednačiti s onima koji nisu ni ulazili u brak. Dakle, trebalo bi za budućnost izbrisati svaki trag njihova neuspjelog braka. S druge strane, zagovornici takvoga izjednačavanja znaju oštro kritizirati Crkvu što ona, držeći se Isusove riječi, „diskriminira“ ljude ne dopuštajući rastavljenima novu ženidbu a ponovno civilno oženjenima sakramentalno zajedništvo s drugim vjernicima. To nam samo otkriva kako je duboka kriza ne samo ženidbe kao kršćanskoga sakramentalnog saveza za cijeli život, već i na široj osnovi – braka kao institucije – na kojoj počiva ljudsko društvo.

Začuđujuće je da današnje društvo ne pokazuje zabrinutost za takvo stanje. A posljedice takve liberalizacije ženidbene rastave porazne su i za one koji se rastaju, i za njihovu djecu, kao i za instituciju braka kao takvu. Većina rastavljenih, naime, ne uspijeva ni u drugom pokušaju ostvariti željeno zajedništvo, a njihova djeca odrastaju bez istinske roditeljske ljubavi i topline obiteljskoga gnijezda. Tako ostaju oštećeni za čitav život, ponajviše time što, zbog gorkoga osobnog iskustva, brak i obitelj za njih nisu vrijednosti za koje bi se isplatilo zalagati. Zato i ne treba čuditi što se mnogi mladi ljudi danas sve teže odlučuju na brak, jer se boje uz drugu osobu vezati za čitav život.

Čovjekova čežnja i tvrdoća srca. U raspravi s farizejima Isus se ne spušta na pravnu razinu od koje polaze njegovi sugovornici niti daje bilo kakav sud o naravi Mojsijeve zapovijedi. Pogotovo se ne upušta u rabinska cjepidlačenja svoga vremena o tome koji razlog je dostatan za rastavu a koji ne (usp. Mt 19). On židovskog zakonodavca Mojsija spominje samo zato da svoje sugovornike podsjeti kako im je on zapovjedio obvezu otpusnog pisma zbog „okorjelosti“ njihova srca, ne bi li stavio kakvu-takvu branu njihovoj samovolji, koja dolazi iz te „okorjelosti“. Ta samovolja očitovala se i u tome što se židovski rabini nisu nikako mogli složiti oko tumačenja Mojsijeve zapovjedi. Zato za Isusa ta zapovijed nije rješenje koje bi, možda, trebalo tek malo usavršiti, a pogotovo to nije ideal kojemu treba težiti. Njegovo rješenje je onkraj svakoga zakona; ono je u poštivanju volje Stvoriteljeve i duboke čežnje ljudskoga bića.

Podsjećajući na ono što je bilo na početku, Isus upozorava na čežnju ljudskoga srca za „pomoći kao što je on“, jer „nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). To Biblija donosi kao uvod u stvaranje žene koju onda Adam prepoznaje kao ispunjenje svoje čežnje i potrebe za zajedništvom s drugim, koji je „kost od mojih kosti, meso od mojega mesa“ (Post 2,23). Pod tim „početkom“ Isus, dakle, ne misli samo na ono što je u vremenskom smislu bilo na početku stvaranja, već na „početak“ koji traje, koji je kao čovjekova iskonska čežnja za drugim bićem prisutan u svakom čovjeku i koji ne može zadovoljiti nijedno od drugih stvorenja koja su mu povjerena da nad njima vlada. Budući da je Bog tu Adamovu čežnju zadovoljio stvarajući mu družicu, logično je da će „čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo“ (Post 2,24). Isus je to samo popratio kratkom riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9).

Time je on na svoj način odgovorio na pitanje farizeja: „Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“ (Mk 10,2). Unatoč Mojsijevu dopuštenju, ženidbena rastava u novoj stvarnosti kraljevstva Božjega nije dopuštena jer je ona plod i posljedica „okorjeloga“, to jest grešnoga srca. Ona je, stoga, protivna ne samo volji Božjoj već i najdubljoj čežnji ljudskoga srca za zajedništvom s drugim bićem. Jedino pravo rješenje jest u mijenjanju „okorjeloga“ srca obraćenjem koje je i inače opći uvjet prihvaćanja kraljevstva Božjega (usp. I. DUGANDŽIĆ, Osluškujući riječ. Biblijska razmišljanja u godini B, HILP, Zagreb, 2006, 184-186).