Pozivom na gozbu kralj ima pravo očekivati od svojih pozvanika iskrenu i duboku radost zbog ovog događaja, radost koja nije pijančevanje nego trijezna i iskrena radost koja dotiče bit života. Isus uspoređuje Kraljevstvo nebesko s kraljevskim vjenčanjem, jer je ono vrlo zahtjevno, a u isto vrijeme i časno. Gospodin je pripremio gozbu svim ljudima. Potreban je izniman duhovni napor i pročišćavanje kako bi se moglo pristupiti toj gozbi.

U središtu Isusove prispodobe stoji teško shvatljivo neprihvaćanje poziva na gozbu. Svečanost čine uzvanici, a ne jela i prostor. Od uzvanika se očekuje da dođu urešeni za svadbu. Na svadbu se ne može ući nespreman. Ne poziva bilo tko, nego kralj osobno. Odbijanje poziva je prezir pozivatelja. Tko se to od nas ne bi danas  osjetio počašćenim da ga pozove kralj, predsjednik države ili neka druga poznata osoba? Raskošna gozba pokazuje velikodušnost onoga tko ju je pripremio a označava spasenje koje Bog daruje. Bog je kralj a gozba je spasenje koje je donio Sin Božji kada je postao čovjekom. Sluge su  proroci koji su stoljećima u Božje ime upućivali poziv. Uzvanici su članovi izabranog Božjeg naroda, a ponajprije se misli na njegove prvake. Uzvanici odbijaju ono što je darovano najvećom dobrotom i velikodušnošću. Svi oni odbijaju upućeni poziv i time pokazuju da im do Boga nije stalo. Oni odbijaju Božju ljubav. Ovdje je izražen stav čovjeka koji je uvjeren da mu spasenje ne treba. Uronjen je u zemaljske poslove i smatra da je razmišljanje o Bogu i vječnom životu gubljenje vremena. Ili pak stav čovjeka koji osjeća da mu je Bog potreban, ali teško mu se posve njemu povjeriti i prepustiti. U čovjeku je previše jaka napast da  sam odredi koliko mu i kada Bog treba. On je u iskušenju da Boga pokuša iskoristiti samo za svoje potrebe i ciljeve, a ne da s njime stvori odnos prijateljstva i ljubavi. I tako se uvijek nađe nešto što je važnije od Boga, nešto što čovjek nije spreman žrtvovati i čega se nije spreman odreći kako bi posve pripadao Bogu.

Iznenađenje je i radost otkriti da smo pozvani zajedno sa svima. Veo sljepoće koji mora pasti s očiju nije samo onaj koji priječi upoznati pravoga Boga, nego također i  onaj djelomičnih viđenja koji druge baca u sjenu. Najočitija značajka poziva jest njegova univerzalnost. Besplatnost poziva se pridružuje njegovoj izvanrednoj širini. Mi smo  navikli smjestiti sebe u središte. Teško nam je prihvatiti periferiju i ne uspijevamo prepoznati da je onaj koji se nalazi na rubu najbliži Bogu.

„Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom…“. Čini nam se to normalnim. Svatko treba misliti na potrebe svagdašnjice. Svatko se posvećuje urgentnim stvarima, ne želi gubiti vrijeme, obveza je važnija od svečanosti. „Gubeći se u prometu zanimanja, čovjek svagdašnjice gubi vlastito vrijeme“ (M. Heidegger).

Vrijeme zarobljeno isključivo činjenjem, paradoksalno, za život je „izgubljeno vrijeme“. Prispodoba utvrđuje kontrast između zabrinutosti i veselja, između potrebe i slobode, između konkretne stvarnosti i neslućene mogućnosti, između gubljenja i nalaženja vremena … „Uzorak svečanosti pretvara se u uzorak za svagdašnjicu“ (G.M. Martin).

Bog stalno ponavlja  svoj poziv: „Pođite na raskrižja i koga god nađete, pozovite ga na svadbu“. Svadbena dvorana, sada ispunjena gostima, “dobrima i zlima“, predstavlja Crkvu otvorenu svim ljudima. To što smo pozvani i što smo došli na svadbu ne znači da smo konačno spašeni. Finalna scena ima protagonista – čovjeka bez „svadbenog odijela“.  Pozvani iz prvog poziva – izabrani narod, Izrael, ne samo da je odbio poziv, nego je ubio Sina. Sada je čitavo čovječanstvo pozvano na gozbu. Tako je moguće vidjeti kako sjede jedan uz drugog ljudi koji pripadaju različitim narodima, rasama, kulturama, staležima… Ipak ovaj sastanak ne smije zaboraviti određene zahtjeve također moralnog reda. Nije svako ponašanje usklađeno s prihvaćenom vjerom. Odgovor na Kristov poziv nije odjeća koja može pokriti bilo kakvo ponašanje. Čovjek bez svadbenog odijela tj. bez unutarnjeg raspoloženja koje je potrebno za spasenje, izbačen je van. Takav čovjek samo materijalno pripada Crkvi, a ne živi u ljubavi i milosti. Svi pozvani imaju odgovornost da postanu novi ljudi i, dosljedno, da promijene život. Radi se, kako potvrđuje Pavao, o „zaodjenuti se Gospodinom Isusom Kristom“ (Rim 13,14). Bit će isključeni iz spasenja ne samo oni koji su se pokazali nedostojnima poziva, nego također i oni koji smatraju poziv kao nedodirljiv posjed, koji se ne trude da ga žive na nov način.  Svadbeno ruho je otvoreno srce kojim se dolazi na gozbu ljubavi.

Moramo imati na pameti činjenicu: „Mnogo je zvanih, a malo izabranih“, odnosno da je broj izabranih manji od broja pozvanih jer su neki nestalni kad se moraju odazvati Božjem pozivu.