Današnji liturgijski tekstovi ističu vrijednost mudrosti nasuprot ovozemaljskog bogatstva. Evanđelje nam govori o Isusu koji je Mudrost Očeva. Neki mladić, koji poznaje zapovijedi i živi po njima – što potvrđuje da živi mudro, dolazi k Isusu želeći učiniti još više. Pastoral mladih bi trebao voditi računa o vidicima Isusove mladosti kako se ne bi stvarali projekti koji odvajaju mlade od obitelji i od svijeta ili koji ih pretvaraju u izabranu manjinu koju se čuva od svakog negativnog utjecaja. Potrebni su projekti koji će ih ojačati, pratiti i upućivati na susret s drugima, na velikodušno služenje, na poslanje. Pritom valja pozitivno gledati ono što je u njima i imati sposobnost utvrđivanja putova ondje gdje drugi vide samo zidove. Isus voli mlade i računa na njih. Mladi nisu samo budućnost svijeta, nego su prvenstveno sadašnjost.

Mudrost svijeta i mudrost koja dolazi od Boga su trajna protivnost. Suvremeni čovjek izložen je dvama naopakim stavovima u vrednovanju života. Današnji je svijet permisivan i konzumeristički. To znači: sve je dopušteno, čovjek ničim nije vezan. I čovjek toliko vrijedi koliko ima, zapravo koliko može potrošiti. Isus se suprotstavlja toj struji. Ne, nije sve dopušteno. Postoji Božji zakon. I po Božjem zakonu postoji drugi kojima si ti obvezan i bez kojih se ne možeš ostvariti. Čovjek ne vrijedi koliko troši, nego – vrijedi koliko je sposoban utrošiti život za druge, unijeti se u život drugih: usrećiti druge i tako pridonijeti svojoj sreći. Pitanje mladih ljudi vrlo je često pitanje sretne prilike, značajnih susreta. Mladić dotrči k Isusu, kao da se odavno želio s njim sresti. Ovdje se dobro uklapa glasovita Augustinova misao: „Bojim se da Bog ne prođe i da se više ne vrati“. S koliko bontona mladić pristupa k Isusu. A Isus, iako mu odgovara naslov „Učitelj dobri!“ (Mk 10,17) s velikom  poniznosti upućuje na Jedinoga dobroga, na Boga. Mladić dobro osjeća da je život vječni baština bogata i poželjna, koja se stječe radom. „Što mi je činiti?“ (Mk 10,17) – pita. Isus ga upućuje na božanske odredbe za čovječan suživot. Snažno svjedočanstvo dao je mladić izjavom da je Božje zapovijedi vršio još od svoje rane mladosti. Isus ga tada stavlja pred visoke ideale: prodati sve – razdijeliti siromasima – poći za njim (Mk 10,21). Sve ove ponude se svode na ideal – biti kao Isus. I nije sve u tom prodati sve. Snaga poziva stoji u onom razdijeliti, darovati se. Svaki je mladi čovjek bogat: u mogućnosti je da se bogato ostvari, da otkrije i razvije sve potencijale svoje osobnosti: u krugu svoje obitelji, u krugu prijatelja, u Crkvi, u društvu, u osnutku nove obitelji ili stavljajući se na izravniji način u službu Krista i Crkve. Tu je ponuda i poziv na velikodušnost. Isus je očekivao da će mladi čovjek biti spreman nadmašiti samoga sebe. Onome tko je velikodušan Bog pomaže ne samo da se ostvari nego i da sam sebe premaši. Velikodušnost prvih zanosa treba proći kroz kušnju križevne izdržljivosti.

Ono što Isus osuđuje s obzirom na dobra jest preokretanje ljestvice vrijednosti koja vodi čovjeka od posjednika do posjedovanog. Što znači „napustiti sve i slijediti Isusa“? To znači temeljiti svoje izbore, ponude i zahtjeve evanđelja na Kristovoj riječi, koju apostol definira „dvosjeklim mačem“ i koja „prodire do rastavljanja duše i duha… i može suditi nakane i misli srca“ (Heb 4,12). To je riječ koja nas uznemirava u našoj svagdašnjici, koja nas ne pušta da se zadovoljimo laganim postignućima. Preko ove riječi možemo mudro vrednovati stvarnost koja nas okružuje i koja nam je povjerena. Isus mladom čovjeku nudi najveću mudrost: da se odrekne svih zemaljskih dobara te da isključivo slijedi njega – božansku Mudrost. Ovo je konkretan poziv i nama da bogatstvo ispravno vrednujemo, a da svoj pogled usmjerimo na vječna dobra i na nasljedovanje Krista.

Moramo ozbiljno uzimati svoju sklonost vezanja uz ono što posjedujemo, dopuštanja da se sputamo i onesposobimo za jedino ispravnu odluku: sve ostaviti i poći za Isusom. To nije zov namijenjen izuzetnim pojedincima. Pred tom odlukom kad-tad naći će se svaki čovjek. Pitanje je hoćemo li, u danom trenutku, imati snage učiniti to svjesno i dragovoljno? Ne smijemo pomišljati samo na materijalna dobra nego na cjelinu: ostaviti sve – uključuje ostaviti svoje misli, svoja htijenja, svoju osjetljivost da sve mora biti kako bismo mi htjeli; ostaviti svoju umišljenost i sklonost da se samo u sebe pouzdajemo. Cijelim svojim bićem, svojim mislima i htijenjima, svojim vladanjem, mi se svakim danom ili postupno oslobađamo ili zarobljavamo.

Možda i nama kao i ovom mladiću iz današnjeg evanđelja, nedostaje ta potrebna odlučnost: na novi način razmišljati o vlastitom životu. Mladić je obuzet Gospodinovom riječju. Zbunjen je, ali nažalost ne odlučuje se za nju. „On se na tu riječ smrknu i ode žalostan, jer imaše velik imetak“ (Mk 10,22). Ovdje se bogatstvo pojavljuje kao nepremostiva zapreka za spasenje. Nije opasnost promašaja u bogatstvu, nego u čovjeku koji mu je suviše naklonjen i sklon toliko se na njega vezati da mu daje prednost pred Bogom. Bogataš misli jednosmjerno: kako braniti, povećati, učvrstiti vlastiti posjed. Misli kako ovjekovječiti i poboljšati vlastiti položaj. Ne uspijeva drugačije misliti te na nov način postaviti i tumačiti vlastiti život. Da bi učinio to, potrebna je Salomonova mudrost, za koju on moli, zaklinje, i koju voli više od bilo čega materijalnoga, koju istinski voli više od zdravlja i od ljepote. Samo riječ Božja je nositeljica one prave životne mudrosti koja relativizira sve ostalo i prema kojoj je zlato „malo pijeska“, „a srebro je prema njoj kao blato“ (Mudr 7,9).

Što se tiče bogatih, Isus stavlja „nemoguć“ prolaz u Kraljevstvo Božje. Bogatstvo često izobliči, raščovječi čovjeka. Čovjek-bogataš prestaje biti ono što jest, slika Božja, postaje ono što ima. Bogatstvo lako postaje njegov bog. Duša i srce tog čovjeka podivljaju, okamene se. Vrlo često takav je spreman na sve… da se dokopa bogatstva. Sjaj zlata odveo je mnoge u vječnost mraka. Isus pred Petra i druge učenike stavlja naglašenu potrebu umijeća „ostaviti“ kao nužni uvjet sposobnosti „primiti“. Učitelj ne poučava prezir zemaljskih dobara nego traži slobodu srca i stalnu opredijeljenost za Božje kraljevstvo. Svakom čovjeku, a osobito bogatašu, teško je postići spasenje. Bogu ništa nije nemoguće. Bog ne uskraćuje milost onome koji za nju moli poniznim pouzdanjem i utječe se Božjoj pomoći kako bi svladao zapreke koje mu ometaju hod.