„Što nam je u očima, to nas prožima, u to ćemo se preobraziti, doći ćemo onamo kamo gledamo. Tko gleda gore, doći će gore, a tko dolje, doći će dolje“ (H. Spaemann). Na našem licu postaje vidljivo sve što gledamo i čime se bavimo.
Danas Crkva slavi liturgiju svjetlosti, veselja, vjere. Svratimo pozornost na tri misli nositeljice nedjeljne poruke: 1. svjetlost je ljudima neophodna. Bog je dao ljudima oči i svjetlost da u svjetlosti vide svijet u kojem žive. Kad netko izgubi vid, tek onda spozna veličinu onoga što mu je bilo darovano. Možemo si zamisliti radost slijepca koji je progledao. 2. Još važnije od danjeg svjetla jest svjetlo vjere kojim duša gleda istine nevidljive tjelesnom oku. U toj svjetlosti čovjek motri Božju stvarnost. Prosvjetljeni tim svjetlom spoznajemo pravu istinu o sebi i o svemu što nas okružuje. 3. Crkva svijetom pronosi svjetlo spasenja i nudi ga svim narodima.
Švicarski liječnik i psiholog Paul Tournier iz svoje bogate prakse zaključuje: današnji ljudi imaju potrebu čuti da ih Bog voli osobno, da ih liječi osobno, da ih spašava osobno, da im oprašta osobno… On misli da smo u velikoj kušnji da podlegnemo utjecaju mase i izgubimo svijest i savjest osobnosti. Treba imati snagu slijepca Bartimeja i stupiti pred Isusa kao pojedinac, osoba. To je ona vjera koju Isus hvali i koju je nagradio liječenjem sljepoće. Isus je Očevo svjetlo koje sve nas prosvjetljuje i ne dopušta nam djelovati prema onoj: „Tako čine svi, sve je dopušteno“, bilo da je riječ o modi, zabavi, zadovoljstvu, interesima, pa čak i o molitvi. Nemamo jake osobnosti i lako se dademo ušutkati masom. Mladi se ljudi zanose veličinom. Traže načina kako postati veliki? Picasso je, čim bi ga počeli masovno imitirati, započinjao nešto posve novo… Beethoven isto tako… Leonardo da Vinci u svojoj Posljednjoj večeri stavio je naglasak na osobe i postao besmrtan.
Imamo izbor, birajmo! Slijepac je mogao poslušati masu koja ga je ušutkivala i šutjeti. Ostao bi miran, ali slijep. On je izabrao biti ismijavan, suprotstaviti se onome što svi čine, tražio je i našao Boga i svoje spasenje. Naš Bog i Spasitelj želi da svatko od nas shvati tko je i što želi. Svi smo mi pomalo slijepi, oslanjamo se na vodstvo drugih. Svi smo mi ljudi mase: drugi nas ušutkavaju, a počesto smo mi oni koji ušutkavaju druge. Tako pomalo tonemo u sivilu neosobnosti. A neosobnost polagano prelazi u nesavjesnost. To je put koji stvara ovisnike o drogi, alkoholu, kriminalce… Svi smo pomalo slijepi, ne vidimo što nam je Bog dao u prirodi, u životu, u obitelji, u događajima. Neka vrst sljepoće je i ne znati se više diviti lijepom cvijetu, veseliti se sunčanom danu i zahvaliti Bogu za zdravlje. Mnogo je toga lijepoga i vrijednoga što svakodnevno susrećemo, ali ne zapažamo. Nažalost obilježeni smo i duhovnom sljepoćom.
Bartimej je odlučio izliječiti se, osloboditi se mase i osobno se zaputiti Isusu. Osjetivši Isusovu blizinu u Njemu vidi nevidljivo i njegov glas se pretvara u molitveni krik: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ (Mk 10,47). Slijepčeva molitva je osobna, rađa se u dubini njegova bića i zato postaje izraz vjere. Bartimej je slijep tjelesnim očima, ali vjera mu otvara duhovne oči i on u Isusu prepoznaje Mesiju, „Sina Davidova“. Ovaj iskreni vapaj vjere dopire do Isusa. Slijepac čuje poziv. Slobodan od mišljenja mase, skoči, odbaci ogrtač i evo ga pred Isusom. Slijedi susret s Isusom i pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?“ „Učitelju moj, da progledam“ (Mk 10,51). Dijalog je kratak, ali značajan. U njemu je izražena Isusova svemogućnost i Bartimejeva vjera. Događa se čudo. Slijepčeve oči su progledale. On ugleda Isusa. Izvanjskom svjetlu odgovara unutarnje. Bartimej „se uputi za njim“.
Tako Isus prosvjetljuje svakog kršćanina. Vjera otvara oči i dovodi do Boga, do Isusa, utjelovljenoga Sina Božjega. Samo živa, istinska vjera dovodi do služenja Bogu i do nasljedovanja Krista.
Unutarnje prosvjetljenje važnije je od vanjskog fizičkog iscjeljenja. Slijepac prima s očinjom svjetlošću onu nadnaravnu svjetlost koja mu omogućuje da razumije da pravo svjetlo dolazi od vjere u Isusa i zato ga odmah nasljeduje. Isus je posrednik između Boga i ljudi. On je „Početnik i Dovršitelj naše vjere“ (Heb 12,2). Sam će za sebe reći: „Ja sam Put, Istina, Život (Iv 14,6) … Ja sam svjetlo svijeta, tko mene slijedi imat će svjetlo života“ (Iv 8,12). Ovaj Isus je Put kojim mogu ići. Nemoguće je živjeti od vjere, a ne ići putem Krista. On je Istina koja me oslobađa laži, tame, prijevare, zla. On je Život koji me oživljuje i mom životu daje perspektivu vječnosti. Isusova riječ izvor je i hrana za vjeru. Ta riječ daje „svjetlo života“. Izvor i hrana našoj vjeri jest i euharistija – susret sa živim Bogom po kojem se događa spasenje ljudi.
Mk 10, 46-52
Učitelju moj, da progledam.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
Riječ Gospodnja.
