Religija teži za sve dubljim i srdačnijim suodnosom s Bogom. No rast vjere dovest će nas do toga da se stalno osjećamo potrebnima Boga i njegove ljubavi; osjetit ćemo se odasvud okruženi Božjom pažnjom i ljubavlju – upravo zatečeni i pretečeni Božjom dobrotom.

Tema današnjih misnih čitanja je molitva, u evanđelju posebno usporedba dvaju različitih stavova i sadržaja, molitve farizeja i carinika. Farizej zahvaljuje za ono što nije, uspoređujući se s drugim ljudima i predstavlja Bogu popis svojih dobrih djela. Carinik zaziva milosrđe Božje, priznajući ono što jest pred Bogom: grešnik, ništa ne dodaje. Farizejeva molitva je bez Boga, jer je usmjerena na samoga sebe, ništa ne očekuje od Boga, uzda se u vršenje zakona. Carinik je usmjeren na Boga, predaje se s povjerenjem u Njegove milosrdne ruke očekujući oproštenje. Farizej nalazi u samom sebi motiv hvalisanja. Carinik se hvali u Gospodinu, utječe se milosrdnom sućutnom Bogu koji je blizu onomu čije je srce ranjeno. Carinik se vraća opravdan, za razliku od farizeja, jer do Svevišnjega Gospodina dobroga ne može prodrijeti kroz oblake i stići molitva otežana samohvalom i, iznad svega, sudom i osudom brata. Osnovno je evanđeosko pitanje: Gdje sam ja? U koju skupinu ljudi se ubrajam? Gospodine, daj da shvatim da je prvo i najvažnije da se jednostavno nađem pred tobom u istini svoga bića. Sve moje religiozne prakse i nastojanja samo su iznova odgovor na tvoju milost, otvaranje tvojim darovima, tvojoj dobroti.

Život verificira autentičnost molitve. Mala, otrovna gljiva uspijeva otrovati čitavu zdjelu. Postoje kreposti koje, umjesto da daju lijep miris, isparavaju užasan smrad. Farizej se hvali da se nalazi u obiteljskom odnosu s Bogom, ali ga Bog odbija. Carinik se ne predstavlja kao uzorak života. Nije njegovo ponašanje bolje od farizejeva. Radi se o pojedincu čija je etiketa u vršenju zvanja poreznika vrlo diskutabilna. Ne čini se da je prvak u poštenju, nego je njegovo ponašanje pred Bogom dobro. Carinik priznaje da je grešnik i želi se popraviti, a farizej se prizna pravednikom i nema ništa popraviti.

„Molitva poniznog prodire kroz oblake…“ stiže u visinu, jer polazi od poniznosti. Pogreška farizeja je u iluziji da će stići sigurno Bogu smještajući se u visine vlastitih zasluga, polazeći od bahatosti. Ponizni pak, ne nalazeći ništa dobro u sebi, odriče se računanja na samoga sebe, osjeća se potpuno ovisnim o Bogu, sve stavlja na Njega. Oholica je vrlo težak, ispunjen svojom kreposnom osobnošću, stoga ne uspijeva dignuti se i njegova molitva ne dostiže lakoću, nema potrebe za Bogom. Poniznost i siromaštvo su dvije bitne dimenzije molitve. Predstavljaju dva stava temeljna za život. Siromaštvo nije samo pitanje novca. Farizej vjerojatno ne pripada socijalnoj klasi bogataša, ali se predstavlja Bogu mentalitetom i sigurnošću bogatoga. Carinik ne pripada klasi siromašnih, ali u svojoj molitvi ima srce siromaha. Pavao (2) se čini siromah kada se nalazi sam pred moću, napušten od svih na sudu. Kada nedostaje svaka podrška čovjeka, onda se kuša pomoć Božja: „Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio…“. Ako računaš na svoju snagu, ako tražiš osiguravajuće oslonce, Gospodin se ne osjeća zainteresiran za tvoju stvar. Ako se penješ u visine da bi te vidio, On te ne uspijeva vidjeti. Ako se smatraš boljim od drugih, ako ih sudiš bez milosti, osuđujući ih, On stoji na strani drugih. Ako tražiš različite zaštite, nećeš naći njegove naklonosti. On prima u audijenciju, u molitvi, jedino onoga tko se zanemario, a ne „preporučio“ (farizej se sam preporučuje). Možda se u ovom nalazi tajna carinikove molitve: znao se predstaviti neobranjen, zanemariv pred Bogom.

Sv. Pavao na koncu života može tvrditi da je postigao veliki rezultat: „Sačuvao sam vjeru“. Tajna Pavlova uspjeha nije u nepokretnosti, on se predstavlja kao atletičar, trkač: „Trku sam završio“. On trči do zadnjeg trenutka i tako uspijeva sačuvati vjeru. Vrlo razborita obrana sastoji se u nezaustavljanju. „Polog“ je na sigurnom kada se nosi daleko, kada je predan u mnoge ruke, ponuđen svima, stavljen na raspolaganje bilo koga. „Mjesto“ čuvanja pologa vjere nije niti tekst niti palača, nego srce čovjeka u hodu. To su putovi ljudi. Pavao je sačuvao vjeru jer se nije ograničio na njezino branjenje, nego ju je širio, ižaravao, nosio daleko. Sačuvao je vjeru jer ju je izložio pogibelji. Možemo mnogo naučiti od današnjih čitanja.