Od krštenja čovjek je jedno s Kristom,  nosi njegovo ime – kršćanin. On je sam kao stvorenje, dušom i tijelom, istinska slika Božja. Otada Bog više nije „iznad nas“, nego je s nama i u nama. „Po Isusu Bog za mene nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina“ (J. Ratzinger). Bog je tu, otvorimo mu se i dajmo mu prostora u svom svagdanjem životu.

Pobožni ljudi u svim životnim prilikama traže Božju volju. Božje zapovijedi izraz su Božje volje. One nisu neobvezujući savjeti koje bismo uspoređivali s vlastitim ili tuđim mišljenjima. Zapovijedi su istina koja sadržava Božju volju, a najveća zapovijed to je ona koja je Bogu najvažnija, a u njoj su sadržane sve druge zapovijedi. U najvećoj zapovijedi izraženo je ono što Bog hoće prije i najviše od svega: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ To je, kaže Isus, najveća i prva zapovijed, a druga je slična prvoj: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Nijedna se ljubav ne može usporediti s ljubavlju prema Bogu, ali vjerodostojnost naše ljubavi prema Bogu provjerava se u našoj ljubavi prema bližnjemu. Ljubiti bližnjega kao samoga sebe neprekidna je zadaća međusobnoga ljudskog prihvaćanja u dobru i istini. Ispunja se kada vršimo novu Isusovu zapovijed: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 13,34). Ljubav prema bližnjemu očituje Božju ljubav prema čovjeku.

 Ljubav je vječna. Ovo je prvi temelj moje vjere. Drugi temelj moje vjere je sigurnost da sam ljubljen. Treći temelj je sigurnost da ova otajstvena sloboda koja je u nama nema drugog razloga postojanja nego da nas osposobi da odgovorimo ljubavlju na Ljubav. Divna ljepota slobode nije u činjenici da nas učini slobodnima OD, nego da nas učini slobodnima ZA, kako bismo ljubili i kako bismo bili ljubljeni. Ne, pakao nisu drugi. Pakao je samoća onoga koji želi, apsurdno, biti samodostatan sebi.  Kada me pitaju: „Zašto smo na svijetu?“, jednostavno odgovaram: „Da bismo naučili ljubiti“. Postojanje svijeta u njegovoj  beskrajnosti nema smisla ako ne postoje, na nekim dijelovima, bića obdarena slobodom. Čovjek, mali komarac na maloj planeti, može biti  univerzumom zgnječen, ali je veći od univerzuma, kako kaže Pascal, jer ne samo da zna da umire nego zna da može umrijeti ljubeći. Za ljubav je nužno da postoji najmanje jedno biće slobodno. I ovo biti slobodno ima cilj: „Ti ljubiš“ (Abbe Pierre, Testamento, Piemme, 1994,75-76).

Znati i ponavljati pravila komponiranja još ne znači biti sposoban  komponirati. Pjesnik me ne može uvjeriti  kada mi objašnjava metriku /nauka o stihovima/, nego kada se tumači svojom lirikom. Sigurno je da su i zakoni potrebni, jer bez njih neće biti reda niti slobode. Ipak je samo ljubav ta koja ima moć zapaliti život. Na sudnjem danu Bog će nas pitati račun što smo s ljubavlju učinili?  Bogu se sviđaju djela. Ivan nas upozorava na snagu ljubavi: „Prešli smo  iz smrti u život, jer ljubimo braću“ (1 Iv 3,14).  Raspoznajni znak za Isusove učenike jest činjenica da imaju ljubavi jedni za druge (usp. Iv 13,35). Ljubav prema bližnjemu je konkretiziranje ljubavi prema Bogu.  Ako je Bog izvor ljubavi, nužno je voditi računa da taj izvor teži proširiti se, razliti se. Bog ne konkurira čovjeku u činu ljubavi. Isus od nas nije tražio da ga ljubimo kao što je on nas ljubio, nego je poticao „ljubite se istom ljubavi kojom sam ja vas ljubio i nastavljam ljubiti vas“. Kao da je rekao: „Ako me zaista ljubite, dopustite mi da djelujem u vama, da ljubim po vama kako biste ostvarili moju volju. Moja najveća želja jest doprijeti do vas, biti intimno ujedinjen s vama i da preko vas ljubim ljude, da preko vas služim ljudima, da im preko vas pokažem poštovanje, da ih preko vas ispunim nježnošću“. Prva zapovijed ljubavi je izvor i cilj; druga je pristupni put da bismo vršili prvu. Ona je područje provjere koje traži pečat Božje ljubavi.

Za Krista su vertikalna i horizontalna dimenzija nerazdvojive, isprepliću se i uzajamno se oživljuju čineći bit kršćanina. Tako pada svaka oprečnost između molitve i djelovanja, između aktivnog i kontemplativnog života. Isus ispunjava volju Očevu kad se predaje na službu ljudima i kad se žrtvuje za njihovo spasenje. Njegovo otkupiteljsko djelo je u isto vrijeme izraz njegove ljubavi prema Ocu i prema ljudima. Kršćanin ne smije ljubav prema Bogu dijeliti od ljubavi prema bližnjemu da je ne bi sveo samo na čovječnost, na neku platonsku ljubav. Čovjek nalazi u evanđeoskoj ljubavi svoje jedinstvo. Tu savršenu sintezu ljubavi označio je sv. Ivan riječima: „Rekne li tko: Ljubim Boga a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kog vidi, Boga kog ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga“. (1 Iv 4, 20 -21).

Solunjani su to dobro razumjeli. Pitamo se što su oni izvanredno učinili? Ništa posebno, samo, iza kako su postali sljedbenici Kristovi, to su ostali sve do konca.