Čovjek vjernik i vjernička zajednica trebaju se pravilno usmjeriti ne samo na čovjeka nego i na Boga. U Kristovoj se perspektivi horizontala i vertikala spajaju. Isus nudi vrhunski nauk i sažetak Evanđelja. Zapravo On je to Evanđelje!
Da bismo održali zapovijed ljubavi, ponajprije je potrebna pozornost pred Bogom: „Slušaj Izraele…“ (Pnz 6,4). Ako smo pozorni, srce je u stanju iščekivanja, upravljeno je nekomu, nekoga voli i raduje se njegovu dolasku. Tada čovjek ima interesa. Najgore je kad su ljudi nezainteresirani, ravnodušni ili hladni. Tada kopni ljubav kao snijeg na suncu; jednostavno je nestaje. Zavlada hladnoća, a to je prava bolest i teško joj je naći lijeka. Pozornost posvećena Božjoj riječi pokreće ljude s mrtve točke. Bog ima čovjeku nešto reći i to za njegovu sreću nije nevažno. Ponizni i skromni znaju osluškivati. Oni koji sve znaju i sve mogu, a zapravo samo misle da znaju i mogu, puni su sebe. Oni nemaju potrebu slušati ni Boga ni čovjeka. A šta je s nama? Jesmo li pozorni, kako slušamo Božju riječ? Tko zna slušati, taj ima više sreće u svom odnosu s ljudima, imat će više prijatelja, manje će se ljutiti, bolje će razlikovati dobro i zlo, jasnije znati što će u svakodnevici činiti a što izostaviti.
Tko je Bog za nas? Kako ga doživljavamo? Mi kršćani Boga SZ poznajemo kao Boga, Oca našega koji je na nebesima. A objavio nam ga je njegov Sin – s njime pravi Bog a za nas i pravi čovjek. Objavio nam je tko je i kakav je Bog – njegov i naš Otac. Učinio je to svojom ljubavlju i sebedarnom žrtvom za nas i time pokazao koliko nas voli On sam kao i koliko nas – u njemu i po njemu – ljubi Otac. I ta sebedarna žrtva Isusova ostaje zauvijek dokaz koliko nas Bog ljubi, ali i izazov i mjera kako svatko od nas treba – u Kristu i po Kristu – ljubiti Oca svojega na nebesima. Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega moguće je temeljem objave da je Bog Ljubav.
Što je to „posebno“ po čemu se Isusovi učenici moraju razlikovati od drugih ljudi? Odgovor je: ljubav. U čemu je Isusova novost? Isus nije proglasio novu riječ, nego je riječju izrazio novi čin, svoj vrhunski čin: Boga treba ljubiti i to cijelim bićem: svim srcem, svom dušom, svom snagom, a svoga bližnjega kao samoga sebe. Ljubeći Boga i nas, Isus je snagom svoje žrtve na križu, mogao reći: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13,34). I „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje“ (Iv 15,14). Dakle, iz križa Kristova i njegova probodenoga srca zapovijed ljubavi poprima svu snagu i obvezatnost. On sam postaje mjerom ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Za Isusa je važna zbilja čovjekova života u svoj svojoj cjelini. Za njega je važan čovjek u sklopu svoga svagdašnjeg života i svojih odnosa s drugim ljudima. Što čovjek postavlja kao vrhovno pravilo ponašanja, kao mjerilo svoga odlučivanja? Hoće li računati na ozbiljnost Isusova naviještanja i biti svjestan da uvijek i svugdje u svom odlučivanju stoji pred Bogom te da ga nikakav autoritet, nikakav zakon, nikakva pravila i propisi ne mogu osloboditi od vlastite odgovornosti!? Onaj tko živi ispunjen tom sviješću spreman je odreći se svoje samovolje i svog kukavičluka i ispuniti Božju volju. To u sebi uključuje težnju i nastojanje za istinoljubivošću i poštenjem te odbacivanje lukavstva, dvoličnosti i pohlepe. Iz takva raspoloženja izvire i naša mogućnost i obveza voljeti drugoga.
Stav vjernika prema drugim ljudima određen je njegovim stavom prema Bogu. Bogu odan čovjek nadvladava svoju sebičnost i u svagdašnjem se životu okreće prema drugom čovjeku, spreman da se za njega žrtvuje zbog Boga. A upravo time – nadvladavanjem sebičnosti i spremnošću da se za druge žrtvujemo – mi gajimo i potvrđujemo svoju vjernost Bogu. Čovjeka možemo voljeti samo onoliko koliko nadvladavamo svoju sebičnost i svoju samovolju; a tako isto Boga možemo voljeti samo ako želimo što on želi, ako drugoga volimo onako kako to Bog želi.
Često se pitamo: Bože moj, ljubim li te istinski, svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom? Što to zapravo nama ovo znači? Pripada li istinski Njemu moje srce, moja duša, moj um, moja snaga? Teolog Henrich Spaemann kaže: „Što nam je u očima, to nas prožima, u to ćemo se preobraziti, doći ćemo onamo kamo gledamo, tko gleda gore, doći će gore, a tko dolje, doći će dolje“. Kaže se da se na našem licu upiše sve što gledamo ili čime se bavimo. Čovjek koji gleda prema dolje postaje sasvim izvanjski, a onaj koji gleda prema nebu, postaje duhovni. Polako i neprimjetno smješta se nebo u čovjekovo srce, a njegov život postaje vječito jutro onoga Boga kojega on uvijek ima pred očima. Shvatili mi to ili ne, najsretniji trenuci našeg života jesu oni koje smo proveli u molitvi. Sv. Toma Akvinski ističe: „Ne zanemaruj molitvu!“. Tko zanemari molitvu, može lako zanemariti i Boga. Takav još neko vrijeme može izgledati religiozan, ali Boga više nema u njegovu životu. Bog više nije snaga koja oblikuje njegov život.
Mk 12, 28b-34
Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme:
Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «
Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «
Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega! « I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Riječ Gospodnja.
