U današnjim liturgijskim čitanjima naglasak se stavlja na pitanje: „Što nam to Gospodin govori?“ (Ps 85,9). „Svi ste vi braća!“, ističe evanđelje a to nas sve obvezuje da duboko promislimo svoje suodnose u Crkvi i društvu te upoznamo svoje dostojanstvo i dostojanstvo drugih na temelju svetoga krsta.

Isus se usudio učiniti ono što se nijedan rabin njegova vremena nije usudio. Javno je kritizirao pismoznance i farizeje. Za to se tražila izvanredna smionost i hrabrost. Suprotstaviti se onima koji su sjajno poznavali Pisma i tradiciju i koje su ljudi cijenili i poštivali mogao je samo onaj koji je znao više i bolje od njih i koji je nadasve prozreo sve njihove postupke. Upozorava obične ljude kako se trebaju ponašati prema njima. Oni su bili službena vlast koja je obuhvaćala vjerski i politički život. Isus razlučuje njihove riječi koje prenose Mojsijev zakon, što treba ozbiljno prihvatiti i činiti, od njihovih osobnih tumačenja, koja se ne moraju prihvatiti a time niti slijediti njihova djela. Riječi i djela bila su im u raskoraku. Govorili su mnoge stvari, ali ih sami nisu činili. Na djelu je ideologija. Velika je prijevara od drugoga tražiti, a sam to ne činiti.

Isus je dobro uočio način na koji su se farizeji i pismoznanci pokazivali u javnosti. Uvijek su tražili priliku da budu uočeni i vidljivi, da ih „prate kamere“. To su postizali svojom odjećom, pročeljima na gozbama, prvim mjestima u sinagogama. Držali su do toga da ih ljudi pozdravljaju i zovu učiteljima. Sve je to bilo puno taštine i ispraznosti. Sve je bilo usmjereno na njih i sve njima podređeno. Isus to oštro osuđuje.

Iako je Isus milosrdan prema grešnicima, ipak se pokazuje osobito strogim za jednu vrstu grijeha: oholost umišljenih pravednika. Zašto? Zato što drugi grijesi po sebi ne zatvaraju dušu milosrdnoj Očevoj ljubavi, štoviše mogu biti prigoda za iskrenije otvaranje Božjem milosrđu. Grešnici su svjesni svojih grijeha i mole Boga da im oprosti; naprotiv farizejska oholost zatvara dušu i ne dopušta da je prožme milost. Milosrdna Božja ljubav je nemoćna nasuprot oholog čovjeka, koji se drži da ne treba oprosta niti samilosti i umišlja si da zaslužuje divljenje i čast. Stoga Isus kritizira one koji čine sve „da bi im se ljudi divili“, koji traže mjesta časti, prva mjesta, pozdrave…Bog se opire oholima. Isus inzistira na poniznosti: „Tko se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen“. Sam je bio krotak i ponizan kako bi nas poučio putu do autentične ljubavi Božje. On koji je Bog, postao je sluga, ponizio se postavši poslušan do smrti, smrti na križu.

„Što mi to Gospodin govori“ (Ps 85,9). „Svi ste vi braća!“ to treba vrijediti u svim suodnosima u Crkvi. Tu do izražaja dolazi zajedničko dostojanstvo na temelju svetoga krštenja. Premda se neki po Kristovoj volji postavljaju kao učitelji i djelitelji tajna i pastiri za druge, ipak postoji među svima prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji Kristova tijela. Postoji razlika, ali ona je drugotna, ona ne dokida jednakosti nego je na neki način specificira (B. Duda). „Među svim vjernicima, dakako po njihovu preporođenju u Kristu, s obzirom na dostojanstvo i djelovanje vrijedi istinska jednakost kojom svi – svatko prema svojem položaju i službi – sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela“ (Kodeks kanonskog prava, kan 208). U Crkvi treba rasti uzajamnost, suodgovornost i sudjelovanje. Krist nas je povjerio jedne drugima.  

Duh zajedništva, sveopćeg bratstva, mora potisnuti sve razlike; svi su vjernici „izabrani“, svi su „sveti“ i svi su trajno „učenici“, kako to Novi zavjet potvrđuje. U kršćanskoj zajednici nije riječ samo o tome da se postigne pojedinačno spasenje od grijeha, smrti i besmisla, nego je uvijek riječ o spasenju za sav svijet. Božji poziv, njegova darovana milost i ljubav, namijenjeni su ljudima svih naroda i vremena. Kršćanske zajednice nema bez milosnog Božjeg poziva, niti je ima bez slobodnog ljudskog pristanka. To znači da se u kršćanskoj zajednici moraju razvijati svjesni i odgovorni ljudi. Kršćanska zajednica, Isusova Crkva, uvijek je i svugdje živi narod, narod sabran sa svih strana svijeta, narod koji kroz povijest ide u susret nebeskom Ocu tražeći uvijek novo obzorje, nove vidike i nove putove. Pritom on prolazi kroz razne kušnje i nesavršenosti, ali se ispravlja i jača Božjom riječju i sakramentom te odvažno stupa u susret konačnoj objavi Božjeg kraljevstva. Stoga Božji narod nije Crkva tjeskobe, nego zajednica iščekivanja i nade.

U 1. čitanju prorok Malahija upućuje oštar prijekor svećenicima koji su bili zaduženi za bogoštovlje, za slavu Božjega imena, ali su u tom bili površni, život im nije odgovarao uzvišenom pozivu: postali su spoticaj drugim bogoštovateljima. Bog ih svečano pozivlje na obnovu Saveza i sam im se objavljuje: „Ja sam kralj veliki. Strašno je ime moje među narodima“. Ovaj izraz ima dublje biblijsko značenje: „bojati se“ znači u isto vrijeme poštovati, cijeniti, voljeti… To nas podsjeća na 1. Božju zapovijed. Ovaj poziv je upućen svećenicima, ali i svim kršćanima…Savez s Bogom nas obvezuje da budemo vjerni jedni drugima, da gajimo zajedništvo i uzajamnost.

U 2. čit. Pavao nam pokazuje lik pravog dušobrižnika. On vrši svoju apostolsku i pastirsku službu – majčinski, nježno i privrženo, brižljivo. On je u službi života kojim Bog u Kristu ljude poziva te im ga, po njegovoj službi, dariva. U svakodnevici je potrebno više srca, više obazrivosti, više uslužnosti, više uzajamnosti. Arški župnik sv. Ivan je rekao: „Svijet će pripasti onomu koji ga bude najviše ljubio i svoju ljubav najbolje dokazao“.

Odnosi u Crkvi temelje se na tome što nam je svima zajednički Otac, Bog, i što nam je Vođa i Učitelj Krist Isus. „A svi ste vi braća!“, proglašava za sva vremena taj jedini naš Vođa i Učitelj. To bratstvo nije tek osjećaj, treba se odjelotvoriti služenjem. Među Isusovim učenicima, u Crkvi, trebaju vladati bratski odnosi – služeći jedni drugima. Ne biti jedni nad drugima, a još manje jedni protiv drugih, nego jedni s drugima i jedni za druge.

Isus se poistovjećuje s čovjekom u potrebi govoreći: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Ovdje je na djelu civilizacija ljubavi. Ovaj evanđeoski ideal služenja netko je zgodno nazvao „karijera prema dolje“, za koju se nažalost malotko zalaže. Mnogima je i u Crkvi ideal „karijera prema gore“. U Crkvi ne manjka učitelja, vođa i očeva, ali, nažalost, nedostaje duha evanđeoskoga služenja.