„Dragocjen si u očima mojim, vrijedan si i ja te ljubim“ (Iz 43, 4)! U ovom posebnom trenutku, kada nas Uskrsli Krist poziva da kažemo vječnome životu DA u svom svagdanjem življenju u Bogu koji je ljubav, pozvani smo da si posvijestimo važnost svakog čovjeka, važnost svakog života jer je čovjek Božje dijete.

Kako smo ugodno iznenađeni kada nas netko lijepo i srdačno dočeka, kada osjetimo da smo „uvijek dobrodošli“! Ovo nam danas nudi Bog po čitanjima koja smo čuli. Boga možemo uvijek lako naći, on nam izlazi u susret (1). Osjećamo se dobrodošli. Učinimo i mi sve da Bog od nas uvijek bude Očekivani, Željeni (3). Živimo kao u hitanju „Njemu u susret“ (2). A psalam to izražava ovako: „Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj!“. Sv. Augustin nas upozorava riječima: „Boj se da Gospodin kraj tebe ne prođe a da se više nikada ne vrati“, a ti ga u pravi čas nisi zamijetio. Sve ovo nam govori o važnosti sadašnjeg trenutka, jer svakoga časa života već živimo svoju vječnost. Sadašnjost i vječnost su lice i naličje života. Iz ovoga proizlazi važnost budnosti-spremnosti. Budnost znači čekanje, iščekivanje, očekivanje nekoga ili nečega. Kršćani izražavaju svoju vjeru u „prvi dolazak“ – utjelovljenje Isusa, ali također svojom vjerom svjedoče čekajući i drugi dolazak – parusiju Isusa Krista. Parousia znači prisutnost, dolazak, uprisutnjenje.

Tema vodilja današnje liturgije jest konačni susret s Kristom kao zadnja stvarnost i vrhunac kršćaninova zemaljskog života. Posebno su naglašena dva trenutka: susret s Kristom u njegovu ponovnom dolasku na koncu vremena i osobni susret s Njim u trenutku pojedinačne smrti. Dok je prvi odgođen za datum kojega ni Sin ne zna, drugi je izravan – susret između mene i Isusa i to u osobnoj smrti. U tom trenutku vrhunca naći ćemo se sami sa Isusom samim. Ni rođaci ni prijatelji niti drage osobe koje budu uz nas neće se moći umiješati u taj susret . U tren oka sagledat ćemo svoj život i način na koji smo ga živjeli. Bit će to osobni i konačni susret s onim Isusom koji nam je bezbroj puta ponovio: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u me imat će život vječni“. Poslije slijedi presuda:  život ili vječna smrt. Da nas ne bi našao nespremne za taj susret, trebamo dobro razmisliti dok još imamo vremena. „Razmišljati o smrti je savršenstvo mudrosti“. Da bismo razmišljali, potrebno je zaustaviti se, ući u vlastitu nutrinu, pronaći prostor tišine i samoće. Samo u miru, u dimenziji unutarnjosti, odjelotvoruje se ono spajanje između razumijevanja i voljenja, između razuma i srca, između znanosti i savjesti, čiji je rezultat mudrost.

U Evanđelju dominira poziv na budnost. Da nas ne iznenadi neočekivani dolazak, potrebna je mudrost bdijenja i spremnosti. Kršćanski je život  neprekidno traženje Ljubljenoga, trajni „izlazak u noći u susret Zaručniku“. Upravo jer se traženje odvija u noći (simbol otajstva Boga, ali također naše sljepoće i tama našega grijeha) potrebne su svjetiljke: vjera, ustrajnost, molitva.

Mudre djevice sa sobom nose ulje koje je rezultat mudrog djelovanja. Mudre djevice spavaju kao i njihove kolegice lude djevice. Krist ne traži da se odrečemo odmora i sna, nego traži spremnost upaliti svjetiljke čim ON-Zaručnik pokuca na vrata. To uključuje bdijenje i „prekid“ sa svim onim što se protivi životu, svjetlu. Bdijenje je sposobnost primanja. Očekivanje se usmjeruje prema nekomu. Ovo očekivanje se prevodi u prihvaćanje sadašnjeg: ovog sata, ovog dana, ali bez gubljenja pogleda prema budućem. Biti mudar znači bdjeti i nadati se.

Vjernik nije stranac sadašnjem, ali ne dozvoljava da ga sadašnja stvarnost zaslijepi za buduće. Najbolji način čekanja jest  živjeti puninu svakog trenutaka. Kristov čas, čas dolaska zaručnika, nije posebni čas različit od našega, nego je to upravo ovaj trenutak kojega živim. Onaj čas ne može se improvizirati niti može biti premješten niti može biti posuđen nekom drugom. Isus nas ne može „prepoznati“ ako se ne brinemo da budemo familijarni s njegovom porukom, njegovim glasom, ako se ne angažiramo da prevedemo njegovu riječ u život.

Prispodoba govori o mudrim i ludim djevicama koje iščekuju zaručnika. Nije moguće znati točno kada stiže zaručnik. Jedina informacija jest da „ne znamo kada“. Bog stiže točno poštujući svoj čas, ali preko beskrajnog slijeda zakašnjenja prema našim satovima. Dobra djela hrane svjetiljku vjere. Mudre su djevice imale dovoljno ulja te su mogle bdjeti i bile su spremne za zaručnikov pojavak. Lude djevice – koje predstavljaju kršćane koji su nemarni u vršenju kršćanskih dužnosti – gledaju bespomoćno kako ima se svjetiljke gase i u konačnici moraju čuti stroge zaručnikove riječi: „Zaista, kažem vam, ne poznam vas.“ Ovo nam je svima poruka: „Bdijmo jer ne znamo ni dana ni časa“ kad će nam Gospodin otvoriti vrata vječnosti. „Tko traži ne nalazi, nego se da naći“.

Svijest da zajedništvo s našim dragim pokojnicima jest u Bogu koji je ljubav, daje nam snagu da zajedno s njima i njihovim najbližima živimo Kristove vrednote koje su vrednote za čovjeka i čovječanstvo. Zaboravimo li žrtve i njihovo djelo, zaboravljamo svoju bitnost kao pojedinca i kao zajednice. Tada je opasnost da i njih i sebe iznevjerimo, da izgubimo osjećaj za svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Činimo sve da se to ne dogodi.