Tko ima Boga, ima sve. Sveti je Franjo neprestano ponavljao: Bog moj i sve moje. Osjećao je da ga Bog potpuno ljubi te da i on treba njega potpuno ljubiti. Isus i nama govori da mjerilo po kojem treba suditi nije količina, već punina.  Možeš imati mnogo novca, a biti prazan: nema punine u tvome srcu. Ljubiti Boga „svim srcem“ znači pouzdati se u njega, u njegovu providnost i služiti mu u najsiromašnijoj braći, ne očekujući ništa za uzvrat. Ništa ne nedostaje onomu tko sebe Gospodinu predaje.

Braćo i sestre, nalazimo se pri kraju liturgijske godine, u mjesecu kada se posebno spominjemo svojih pokojnika i dijelimo s njima zajedništvo u Bogu koji je ljubav. Također razmišljamo o drugom Kristovu dolasku, Općem sudu, Uskrsnuću, nastupu novog i konačnog Božjeg vremena koje je vječnost. Vječnost se gradi već sada živeći svoju svagdašnjicu s Bogom i radi Boga služeći svojoj braći i sestrama. Današnja liturgijska čitanja puno nam govore upravo u kontekstu velikodušnog življenja pod vidom vječnosti.

U prvom čitanju susrećemo proroka Iliju velikog Božjeg borca, koji se zauzima za Boga i za narod želeći ga sačuvati od zastranjenja, želeći ga spasiti od služenja idolima. Ilija kuša prognanički kruh. Sklanja se kod žene udovice, sirotice. Vidimo što sve Ilija prolazi da bi ostao Bogu vjeran jer je smatrao Boga dostojnim herojske ljubavi. Susrećemo gostoljubivu udovicu koja, ohrabrena Ilijinim riječima, velikodušno daruje kruh ispečen od malo preostalog brašna i ulja. U njoj ima božanske nade: nade u Boga koji sve može. Zato je našla spas ona, njezin sin i sam prorok Ilija.

Drugo čitanje: Poslanica Hebrejima stavlja nas pred veliku i nezaobilaznu završnicu ljudske povijesti: pred vlastitu smrt i pred naš vlastiti susret s Božjim sudom. Opredijelimo se za Krista već danas svojim životom i naučimo pretvarati svoje svagdane u dane spasenja.

U Evanđelju Marko upozorava na dva soja ljudi. Najprije „pismoznanci“, ljudi od znanja, ugleda i položaja – državni i crkveni uglednici onoga vremena. Isus u tome upozorenju ne govori o svim pismoznancima, nego o onima „koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima… i proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava“ (Mk 12,38.40). Radi se, dakle, o onim pismoznancima koji svoje pismoznanje ne svjedoče vjerodostojnim životom, nego im ono služi za postizanje željenog društvenog statusa i za ostvarenje materijalnih prihoda. I to još na štetu  najslabijih. Takvi pismoznanci iznevjerili su svoj poziv i nisu vrijedni povjerenja. Naspram njima su „obični ljudi“, sirotinja. Udovica je tada bila redovito socijalno ugrožena, nezbrinuta, sasvim na rubu društva.  Isus je stavlja u prvi plan.

Ovdje su donesena i dva oblika religioznosti: prvi oblik je religioznost „prvaka“ – pokazivačka, prijetvorna. Njihova je pobožnost samo privid. Upotrebljavaju je kao plašt za svoje skrivene mane: želju za gospodarenjem i pohlepnost, gramzljivost i taštinu. Riječ je o nesavjesnosti pod plaštem pobožnosti. Obavljaju, doduše, duge molitve iz razloga da ih ljudi vide i da se samima sebi svide, a Boga da učine svojim dužnikom. Čine velike društvene nepravde. Njihova religioznost je ideologija, ostaje samo ideja bez konkretne prakse.

Drugi oblik religioznosti je religioznost malenih – prava, istinska pobožnost: Udovica iz evanđelja smatra svojom dužnošću, iz ljubavi prema Bogu, dati nešto za Božji hram. Ona ne mjeri nego daje „sve što ima, sav svoj žitak“ (Mk 12,44), jer vjeruje da se Bog u velikodušnosti ne može nadmašiti. Tako se u potpunom predanju, u najdubljem povjerenju, izručuje  u Božje ruke. Riječ je o velikodušnosti prema Bogu i radi Boga prema ljudima. To je prava pobožnost – život po Bogu.

I sam Isus se divi takvoj pobožnosti: „Ona je žrtvovala sve što ima“. Na njenom malom daru leži tajni sjaj velike ljubavi i beskrajnog povjerenja. Pred Bogom ne odlučuje veličina dara nego nesebična ljubav. Ona je dala sve, kao što je i Gospodin za nas dao sve. Njezino darivanje u hramsku riznicu, svega što ima, vidimo kao čin povjerenja i u Boga i u ljude. Unatoč tomu što je znala da u hramu i oko njega ima korumpiranih ljudi, ova je siromašna udovica pokazala svoje temeljno povjerenje u instituciju hrama. Ona je svoja dva novčića mudro uložila u opće dobro, kojega je i sama dionica. 

Na mjestu je danas provjeriti vlastitu pobožnost. Ako čovjek, ili još konkretnije: ako kršćanin nije duboko pošten i iskren, može lako zastraniti pa se i samom vjerom okoristiti da ostvari svoje sebične interese. Pravo čašćenje Boga jest služiti mu čistim srcem prateći molitvom dar samoga sebe. Služiti Bogu znači i ljubiti bližnjega ljubavlju koja ne mjeri ono što daje prema tome koliko ima suvišnoga, nego se u darivanju ravna potrebom bližnjega. Milostinja ne ostvaruje kršćansku ljubav ako u isto vrijeme nije darivanje samoga sebe, a takav dar zahtjeva žrtvu i odricanje.