„Što nam je u očima, to nas prožima, u to ćemo se preobraziti, doći ćemo onamo kamo gledamo, tko gleda gore, doći će gore, a tko dolje, doći će dolje“ (Heinrich Spaemann, teolog). (citat se ponavlja od prošle nedjelje) Pitanje života „nakon“ smrti odlučuje se pitanjem života „prije“ smrti. Dajmo prostora duhu Božjemu kako bi Bog bio u nama, s nama i među nama, odstranjujući svoje grijehe kajanjem.

Studeni je mjesec kad se napose sjećamo svojih pokojnika. Čovjekov je duh uvijek postavljao pitanje: A što poslije? Ima li života poslije smrti? Vjera u prekogrobni život spada u pratemeljna uvjerenja u čovječanstvu. Knjige o makabejskom otporu protiv tuđinskog jarma (u 2. st. pr. Kr.) svjedoče o visoko razvijenoj vjeri u uskrsnuće, s obzirom na uskrsnuće tijela ,kao i da život ima svoj izvor i uvir u Bogu. „U vječnosti postoji samo jedno: trajnost. U vremenu postoji samo jedno: promjena“ (Sv. Augustin).

Dvije povijesti, a protagonisti su sedmorica braće. U prvoj su sedmorica braće ohrabreni od svoje majke – evo žene čijoj se hrabrosti, odvažnosti i odgovornosti ljudi svih vremena dive. Kralj svim kaznama i lukavstvima, mamljenjima i mučenjima ne uspijeva ih pridobiti za se. Bičevi se pokazuju nemoćnima. Antioh može razdrijeti njihovo tijelo, istrgnuti njihov život, ali ne uspijeva iskorijeniti, ugasiti vrijednosti koje čuvaju u dubini i za koje su spremni proliti krv sve do zadnje kapi. Ova neiskorjenjiva tajna je vjera u drugi život, u vječni život, u drugoga kralja …“koji je Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisit će nas na život vječni“ i „blago onome koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti!“ Istina, Makabejci ne skrivaju da se nadaju, dok mi u Isusu Kristu imamo sigurnost.

U drugom slučaju ne možemo ozbiljno uzeti drugu sedmoricu braće koji su samo zabrinuti za osiguranje nasljedstva i koji gledaju na ženu, ne kao subjekta ljubavi, nego kao predmet koji im služi za imati djecu. Središnje zamka-pitanje jest: „Ova žena, u uskrsnuću, čija će biti supruga?“ Jer pravni mentalitet posjedovanja zahtijeva pravo vlasništva prema osobi. Iz vjere u uskrsnuće Isus odgovara dvojako. Najprije objašnjava razliku između uskrsnuća i oživljavanja mrtvog tijela. Uskrsnuće uspostavlja novi red i novo stvorenje. Ono nije samo oživljavanje trupla, nego prijelaz u novi svijet, svijet Božji i novi život, u koji smrt neće imati pristupa. Svjestan je da je to izazov našem zamišljanju, Isus ne daje nikakav opis. On samo najavljuje da će čovjek biti sličan anđelima, što znači neprekidnu hvalu i novi identitet djece Božje. Tu je svaki međusobni ljudski odnos relativan u odnosu na sinovski odnos prema Bogu. Više nije brat onaj koji osigurava nastavak života po potomcima, nego je Bog onaj koji daruje vječni život. Uskrsnuće nije samo besmrtnost: ono je novost života čitavog čovjeka, svih sastavnica čovjekove osobe, tjelesnosti i duhovne dimenzije, u punom zajedništvu života s Bogom – Trojstvom. Tako postoji budućnost novoga – novosti za sve ono što je Bog stvorio. Dakle, uskrsnuće uspostavlja novi red i novo stvorenje!

Vjera u uskrsnuće se temelji na Bogu „ljubitelju života“, na Bogu koji „nije Bog mrtvih, nego živih“. Gospodin je uvijek vjeran i ostaje zauvijek vjeran, prema svom vremenu koje je vječnost. Vječni život je započeo za kršćane u krštenju, gdje su primili klicu tog života i ona raste s njima kao neki cvijet. Na kraju će Bog taj cvijet presaditi u vječnost da dalje cvjeta. Onaj koji ovdje ne cvjeta, neće moći cvjetati ni u nebu. Cvjeta onaj koji poznaje ljubav, Božju i ljudsku također. Zato se pitanje života „nakon“ smrti odlučuje pitanjem života „prije“ smrti. Upravo zato jer je Bog, Bog živih i kao takvom stalo mu je do odgovora živih. Na pitanju se uskrsnuća razjašnjava tko li je Bog, tko li je za Boga čovjek? To je za Isusa do te mjere istinito da bismo mogli reći: ako nema uskrsnuća, nema ni Boga. Pavao to izražava: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista … vjera vaša“ (1 Kor 15,13-14). Pavao potiče kršćane, koji su na temelju krsta srasli s Kristom, da „žive Bogu u Kristu Isusu“ (Rim 6,11) tj. da za njega žive.

Nema otpora bez dostojanstva. Naravno, sva očitovanja vjernosti nisu na cijeni kao ona sedmorice braće Makabejaca. Postoji vjernost i „vjernost“. Postoji teška, skupocjena vjernost plaćena životom, koja se odnosi na bitne, neodrecive vrijednosti. Postoji lagana, nagrađujuća vjernost koja donosi oslobođenje i privilegije, a košta samo neki naklon i tiče se marginalnih interesa, formalnih pitanja, vanjskih stavova. Postoji vjernost koja se temelji na temeljnim načelima, na kvalificiranim točkama evanđelja. Izražava se jednostavnošću, malenošću, gotovo vrstom stida, iako je odlučna bez dvosmislenosti. Ona budi poštovanje čak i neprijatelja: „I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke“. Postoji vjernost koja je puzavost (servilnost), sladunjavo laskanje, nepodnosivo dramatiziranje: ona je u isto vrijeme smiješna i mučna, puna gluposti i ponižavajuća, kukavna i odvratna, patetična i mrzeća. Prva je izričaj hrabrosti, a druga podlosti i licemjerstva. Prva nam pomaže da vjerujemo, a druga biva stijenom spoticanja. Ukratko: postoji vjernost koja računa na život vječni, preuređuje lažne veličine i moći ovdje. Nažalost, postoji vjernost koja, instrumentalizirajući vjeru i iskrivljujući pojam kršćanske poslušnosti, računa na pabirčenje najvećeg broja koristi u životu ovdje dolje. Markirna linija uvijek ostaje ponos ili dostojanstvo.

Vjernost se temelji na nepopuštanju. Makabejci su bili, bez sumnje, nepopustljivi. Otpor je temeljni stav kršćanske savjesti koji se prevodi u sićušne geste i svagdanja ponašanja. Radi se o opiranju svaki dan gluposti, prevladavajućim modama, malim popuštanjima, pretvaranjima, lažima, kompromisima, prljavštinama, dvosmislenostima. Otporan je onaj koji se ne klanja niti moćima niti zamamljivanjima niti dozvoljava da mu itko istrgne blago slobode. Otporan je kao treći brat: ako otvara jezik, to čini jedino da bi rekao istinu, ma kakva cijena bila. Otpor je, kao i vjernost, sagrađen na neprekinutom nizu malih nepopuštanja.