Današnja biblijska čitanja pozivaju nas na kršćansku budnost i na to da sadašnji život treba provoditi kao iščekivanje i pripravu na budući život. Život nije samo igra i razonoda, već poziv i poslanje. Bog nas nije stvorio slučajno, nego je s nama imao točno definirani cilj. Ovaj Božji plan, želimo li biti sretni, trebamo istraživati kroz cijeli život.

Sav ljudski život je Božji dar, talent. Riječ „talent“ je naziv za staru mjeru težine ali i za težinu novca u zlatu: vrijednost 1 talenta iznosila je otprilike 2.000 današnjih dolara. No, radnička dnevnica je u to doba iznosila 1 denar, a 1 talent je vrijedio 6.000 denara. Dakle, bilo je to 10 do 20 godišnjih zarada – pravi životni kapital. Riječ talent, vjerojatno upravo pod utjecajem Isusove prispodobe, danas označuje samo nadarenost, sposobnost. U Klaićevu Rječniku stranih riječi čitamo: „talent“ označuje „istaknute sposobnosti na nekom području /umjetničkom, političkom, znanstvenom/, nadarenost, darovitost, inteligencija …“). Talentiran je čovjek „darovit, uman, od prirode nadaren dobrim svojstvima. U 1. čitanju se to pokazuje u „vrsnoj ženi“, ženi radilici. Ta biblijska žena uzor je svakoj ženi. Istodobno je to i slika  Crkve zaposlene oko spašavanja svijeta. Također je to slika svakog kršćanina. Kršćaninov život je sav u znaku iščekivanja Dana Gospodnjega. Pavao svima preporučuje „budnost i trijeznost“. Svijet treba radom pripraviti da bude dostojan drugoga Dolaska, jer će nas Krist pitati što smo učinili za svijet i jedni za druge? (2) Radom iz ljubavi čovjek razvija samoga sebe, umnožava se, dostiže mjeru uzrasta Kristova (Ef 4,13).

Rađamo se nedovršeni i nesavršeni pa za svoga zemaljskog života moramo svoj život neprestano oblikovati. Čovjek, za razliku od životinje, trajno je sposoban razvijati se i usavršavati; svojim razumom uviđa jedne i stvara druge mogućnosti; može birati, neke usvajati i ostvarivati a druge zanemarivati. Istina, čovjek stoji pod utjecajem ambijenta u kojem živi, ali treba njegovati i klice onih sposobnosti koje su njegova izvorna svojina, a ne olako se prepustiti masi. Zato je nezaobilazno pitanje: Hoće li se čovjek razvijati tako da postane sposobnim izgrađivati svoj osobni pogled na svijet i život? Hoće li se trajno naprezati da bude sposoban samostalno misliti, planirati, otkrivati i stvarati nove mogućnosti te u odgovornoj slobodi biti sposoban za moralnije životno djelovanje?

Pričom iz evanđelja Isus tumači da čovjek nije samoniklo biće i nije mu dano da bude samovoljni vladalac-nasilnik, niti je osuđen da bude ropski sluga. Čovjek je dijete ljubavi Božje, biće voljeno i pozvano vlastitim imenom izgrađivati svoju osobu u punini svijesti slobode i odgovornosti. Bog je čovjeka obilno obdario, a ujedno obvezao. Božji darovi čovjeku su obveza koje svatko od nas  može u slobodi primiti ili odbaciti. Isusov život nam je primjer u kojem smjeru treba ići kako bismo se mogli ostvariti. On nas poziva da se neprestano obnavljamo duhom, da svoje srce napajamo Božjom riječju koja je kadra oplemenjivati naše srce, biti izvorom stvaralačkih misli i profinjenih osjećaja, uvijek nove i povećane zauzetosti za kršćansku zajednicu i svijet u cjelini. Pred ovim se moramo zamisliti, preispitati i nanovo usmjeriti: Jesmo li ljudi širokih pogleda? Vidimo li i doživljujemo li životne probleme svoje kršćanske zajednice, svoga naroda, društva u kojem živimo i svijeta komu pripadamo? Jesmo li spremni u duhu Isusova evanđelja nesebično založiti svoje talente i svu svoju životnu snagu u korist općeg dobra i Božje proslave?

Razvitak za koji težimo ne smije biti obilježen samo usavršavanjem čovjekova oruđa – zamjene rala plugom, pluga traktorom – nego razvitkom čovjeka, njegovih sposobnosti da promatra sebe, svijet i život u cjelini. Stoga valja razvijati talente jer smo pred Bogom odgovorni. Ali, sam razvitak nije sebi svrhom. Ni veliko bogatstvo ni visok položaj u društvu ni diploma visoke škole… ništa od toga nije cilj razvitka. Sve su to samo sredstva da bi se čovjek dovinuo do one mogućnosti da iziđe iz zatvorenosti u sebe, iz svoje ograničenosti i prolaznosti, da se dovine do onog razvitka koji znači mogućnost da nadvlada prolaznost i smrt i ostvari zajedništvo neprolazna života u Bogu. Budući da se Bog u Isusu potvrdio kao Bog čovjekoljublja, do zajedništva u Bogu možemo doći jedino putem međusobne ljubavi. To je vrhunac razvitka za svakog čovjeka (Vj. Jarak, Kršćanska zajednica u procjepu nemoći i moći, 196-199).

Sluga koji je nazvan dobri i vjerni ne kaže gospodaru: vraćam ti što si mi dao i još ti dajem stečeno. On ne vraća, nego pokazuje, predstavlja: Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao.

Nije u pitanju svođenje računa, nego pripovijedanje povijesti dara: Evo, Bože, na nezamislivim smo mjestima zasadili ljubav; oprostili smo, širili smo ljepotu zajedništva; ublažili smo siromaštvo, samoću, tugu; u našemu smo društvu svjedočili kršćansku istinu; sačuvali smo nadu i podarili osmjeh vječnosti ljudima koji su se bojali… Bog u Isusu ne dolazi da bi uzeo svoje, jer u jeziku ljubavi ne postoji moje i tvoje. Upućuje nas na ljepotu „ludosti i sablazni križa“ u kojoj se radujemo plodovima, premda moramo biti svjesni da uporno sijući nećemo uvijek biti očevidci plodova.

Samo strah želi s Bogom imati čiste ra­čune. Evo ti, Gospodine, život koji si mi dao. Bojao sam se živjeti ga; mislio sam da ga ne mogu s tobom živjeti u radosti. Tražio sam radost negdje drugdje. Evo, Bože, vraćam ti slobodu koju si mi dao. Bdio sam nad njom, mislio sam da je mogu izigrati, osjećao sam da me sputava jer mi je izgledala prezahtjevnom. A onda sam odlutao i shvatio da sam nesretan. Evo ti srce koje si mi dao; rijetko sam ga koristio. Bojao sam se da ćeš ga uzeti natrag pa ću morati ljubiti one za koje sam mislio da ih mogu isključiti. Evo ti maštovitost koju sam rijetko koristio, jer tko zna kamo bi me odvela, možda do tuđe bijede, do osjećaja za one za koje smatram da ne pripadaju mojemu društvu… Evo ti, Bože, tvoje kršćanstvo. Činilo mi se da imaju pravo oni koji su ga smatrali natražnim, nesuvremenim, da mlade ne čini sretnima, a stari su uvijek u osjećaju krivnje. Evo ti tvoje, Gospodine… Kako je pogubna i bolna ova misao!

Nemojmo danas ponovno u ruke uzeti neko oruđe da bismo zakopali primljeni dar. Posegnimo za slobodom i maštom koja će otkriti s kim nam danas valja podijeliti radost Evanđelja. Tako se onima koji imaju daje još više, a onima koji ne dijele s drugima, oduzima i ono malo što sebično žele čuvati (usp. I. Šaško, „Plodonosna povijest darova“, Živo vrelo 11(2014), 33).