XXXIII. nedjelja kroz godinu (B)

Današnja liturgijska čitanja pozivaju nas na razmišljanje o svršetku vremena i o Kristovom ponovnom dolasku. Vjerovati znači čekati. Čitava je povijest svijeta jedno čekanje onoga što treba doći. Vjerujemo Isusovim riječima: „Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći“ (Mk 13,31).

U ovo jesensko vrijeme priroda zapada u san, u svoj mir; lišće vene i opada, grane drveća izgledaju kao da su se osušile. Što je iza mrtvila suhih grana? U ovom mjesecu i ovakvom vremenu  češće se sjećamo svojih  pokojnih. Oni nas podsjećaju i na našu smrt. Zato se i pitamo: Kamo ide ovaj svijet? Kako će se završiti naša povijest? Što će biti poslije smrti? Danas na predzadnju nedjelju crkvene godine na ova pitanja jeseni prirode i jeseni kalendarske godine Crkva daje ohrabrujući odgovor kroz eshatološke i apokaliptične slike svršetka svijeta.

U eshatologiji, koja je govor o posljednjim, konačnim stvarnostima, kao i u apokalipsi (objavljujem, skidam veo) pogled se usmjerava prema stvarnostima koje nadilaze povijest, iako su već sadržane u sadašnjosti. Dovoljno nam je znati da se spasonosno Božje djelovanje ostvaruje kroz sve putove i stranputice povijesti, da sva povijest dolazi od Boga i vodi k Bogu. Bog, koji je u Isusu iz Nazareta stupio u ovu povijest, vodit će je njezinom cilju u dugom svrhovitom procesu, djelovanjem božanske velikodušnosti. Preostaje nam samo ovo: „Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa” (Mt 25,13).

Završnica svijeta se u Svetom pismu često naviješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa: kozmički poremećaji, geološki strahotni fenomeni, ratna haranja. Sve su ovo biblijske slike. No time nam se ne daje opis konačnih događaja, nego je to navještaj. U tom navještaju nije bitna katastrofa svijeta, iako je i o njoj riječ. Vjernik je usredotočen na središnji događaj, na središnju osobu događanja: na Sina čovječjega, Krista Isusa u njegovoj slavi, na Suca i Presuditelja svijeta. Isus upozorava svoje učenike na neminovnost svojih riječi. One imaju neprolaznu vrijednost. Ovim poziva na čekanje i budnost, koje isključuju nestrpljivost i san, kao i strah i opuštenost. Nije riječ o tome kada će to biti, nego o tome kako biti spreman ma kad se dogodilo. Ne radi se o znati „kako“ će se dogoditi „sve ovo“, nego „kako“ se mora vladati kršćanin u očekivanju. Učenik treba znati čitati ove znakove u Isusovu svjetlu, tj. u svjetlu Evanđelja. Znakovi koji se događaju u prirodi mogu nas mnogo čemu poučiti. Posljednji dan svijeta i ponovni Kristov dolazak zna samo Otac.

Kao da nas današnja čitanja upućuju na stvaranje svijeta, na početak a ne na kraj. Zvijezde završavaju sa svojim služenjem, mogu se ugasiti jer svjetlo dolazi od Isusa Krista. Zato ljudi imaju mogućnost vidjeti jer ih Njegovo svjetlo rasvjetljuje, ovo svjetlo odstranjuje svaku vrstu tame. Čovjek i čovječanstvo imaju veliku, vječnu budućnost. Ni pojedinačna smrt ni sveopći smak svijeta nisu posljednja riječ o čovjeku i čovječanstvu. Bog, živi Bog i Bog živih „kojemu svi žive“ (Mt 22,32 i Lk 20,38) sprema čovječanstvu završnicu ovosvjetske povijesti, ali ona je početak novoga svijeta kojemu neće biti kraja. Po Božjem obećanju, iščekujemo nova nebesa i  zemlju novu gdje pravednost prebiva“ (2 Pt 3,13).

Kako možemo zamisliti Sina čovječjeg koji dolazi na oblacima, ako ga ne zamjećujemo da hoda među nama ovdje na zemlji? Na koji način možemo živjeti njegovu neprolaznu riječ, ako trčimo za  riječima koje čujemo u svom okruženju? „U ono vrijeme … u one dane …, ističu današnja čitanja, ali priprema za to vrijeme su upravo današnje vrijeme i današnji dan. Ne volimo misliti na smrt, ali time kažemo da ne volimo ozbiljno misliti na život, na život vječni! No, u Vjerovanju svjedočimo: Vjerujem u život vječni …! Gdje sadašnjost ne cvjeta, nada u budući život postaje neplodna. Vječnost ima sidrište u „danas“. Život vječni ima šta raditi s kvalitetom ljubavi našega zemaljskog života, ovdje i sada. Sve što smo dobro, lijepo, sveto, učinili bit će spašeno na koncu svijeta. Vjera i nada nam jamče da Bog “daruje buduće” u sadašnjem.

Gdje je naš oslonac življenja? Možemo li reći sa psalmistom: „U tvojim rukama je život moj?“ (Ps 16,5). Znamo li kome smo povjerovali? Imajmo na umu da je nakon Isusove smrti i uskrsnuća čitava povijest usmjerena prema Isusovom ponovnom dolasku i zato naši dani, uklopljeni u tu povijest, moraju služiti kao priprava na slavni Gospodinov dolazak. Krist će se na kraju vjekova vratiti u svem sjaju svoje slave da sabere plodove svoga otkupiteljskog djela. Smisao kršćanskog života jest: iščekivanje Krista, hod prema njemu – sa zapaljenom svjetiljkom vjere i ljubavi.

Svi ovi znakovi žele usmjeriti naš pogled prema Tebi Isuse, koji si jedini siguran i stalan, koji jedini ljubiš do kraja, koji želiš da se svi ljudi spase. Isuse, Ti si prije svih nas proživio svoju apokalipsu muke i smrti na križu, ali uskrsnućem si pobijedio i dolaziš u slavi. Ispuni nas svojom snagom i ljubavlju da rado čekamo Tvoj dolazak i susret s Tobom u svakom trenutku našega života. Jer „nijedno oko nije vidjelo, nijedno uho nije čulo, nijedno ljudsko srce nije osjetilo“ (1 Kor 2,9) što si Ti, Gospodine, pripravio onima koji te ljube.

Mk 13, 24-32

 

Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.«
»A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.«
»A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«

Riječ Gospodnja.

Podijelite: