Čovjek uvijek ima mogućnost da s Bogom počne iznova. Ima mogućnost opoziva svoga zla. Za Isusa je važno pouzdanje u Boga i vjernost njegovu imenu. Naš se život nalazi u Njegovim rukama. Ustrajnošću u vjeri i pouzdanjem u Božju blizinu možemo nadvladati svako protivljenje ljudi i svijeta.

Suvremeno iskustvo o zbilji našega života – punog napetosti, koje je u stalnom usponu, pomaže nam da pažljivije saslušamo Isusovu poruku i da se upitamo: što ona za nas znači? Isus u današnjem evanđelju ne želi ništa drugo već da ne budemo slijepi kod svojih očiju. On želi da tu zbilju vidimo i da budemo spremni u svom životu postupati dosljedno toj spoznaji. Izvor je svih napetosti u čovjekovoj otuđenosti od izvora života.

Božja nam riječ daje odgovor na naša životna pitanja: “Ja mislim misli mira a ne nesreće (ugnjetavanja)… skupit ću vas iz svih naroda“. Bog drži svijet u svoj  ruci, vodi ga prema cilju po svom božanskom planu. Konačni red i mir, procvat čovječnosti i sretna života ipak će doći, ali ne kao plod općeg razvoja ili kao djelo čovjekovih nastojanja, nego će doći kao dar Božje dobrote. Pokretačke snage koje čovjeka usmjeravaju i vode u susret tom velikom događaju – konačnom ostvarenju punine života i sreće – nisu ni znanje ni sila, nego vjera i pouzdanje – nada. 

“Evo dolazi dan poput peći užaren”, naviješta prorok Malahija. Nije to ljetni dan, dan toplog zraka, otežanog disanja, nepodnošljive sparine. Radi se o “posljednjem danu”. Opisan na apokaliptičan način, s apokaliptičnim slikama i načinom izražavanja, kako se ne bi živjelo u iluzijama. Ona “peć” ne može se zamijeniti sa saunom. Na vidokrugu se ne ističe slika “dobrog Boga”. Pokazuje se Bog koji će suditi čovjeka s njegovim djelima i povijest. Teška je rečenica “svi oholi i zlikovci bit će kao strnjika”. Strnjika nije ukras, ona označuje nepostojanost, ništavnost, određenost za vatru. “A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama”. Štovatelji Imena Božjega su oni koji uzimaju ozbiljno njegove zahtjeve, koji rade na izgradnji Kraljevstva Božjega, mirotvorci, svjedoci bratstva, oni koji opraštaju, a ne oni kojima je stalno Ime Božje u ustima ili oni koji se kite simbolima Božjima a život im je daleko od Boga.

Štovatelji Imena Božjega su oni koji se ne klanjaju idolima, ne daju se zaslijepiti lažnom čovjekovom veličinom, opiru se bahatosti, bezobraznosti, onima koji se izjednačuju s Bogom.

Štovatelji Imena Božjega su vjernici koji se suprotstavljaju manipulaciji i zlouporabi Imena Božjega. Štovatelji Imena Božjega su pojedinci koji žive logiku i praksu ljubavi, suprotstavljaju se nepravdi, čuvaju dostojanstvo i svetost čovjeka, solidariziraju se sa slabima, postaju očitovanje Očeva milosrđa. Postoji velika razlika između “sunaca pravde” i “užarene peći”. Ne radi se samo o nijansama. Postoji razlika između oholih i štovatelja Imena Božjega, između mirotvoraca i zlikovaca. Bog ne postupa jednako s jednima i drugima. Biti odbačeni, ne znači jednostavno biti malo zanemareni.

Kraj svijeta, određenog svijeta izgrađena  na nasilju i laži, još nije stigao, ipak je već na djelu, u Isusovu pogledu. Znakovi završetka trajno su pred nama: narod ustaje protiv naroda, potresi, glad, strahote, progonstva. A Isus nam govori: i kada se sve to dogodi, ne bojte se – to je samo kraj svijeta, ali ne i vašega života, jer vaša je sigurnost utkana u neprolaznost, u nešto što se zove bez-kraj (beskraj). Sud će se odvijati u tišini, njegova tišina će pokazati primanje ili odbijanje. Moramo započeti već danas uklanjati iz samih sebe ono što se protivi Kristu – Evanđelju. Najbolji način za postizanje života vječnoga jest u časnom i napornom zarađivanju kruha svagdašnjeg. Samo iz svakidašnjosti u kojoj je vjera nezamjenjivo i „prirodno stanište“ izrastaju neustrašivi kršćani, sposobni dati svjedočanstvo. Moramo djelovati u svjetlu zadnjega dana, ne čekati ga pasivno ili u pretjeranom apokaliptičkom zanosu. Vjerovati ne znači preskočiti sadašnje vrijeme u mislima i mašti o onostranosti, nego prihvatiti nezamjenjivim posredstvom Riječi Božje plan preoblikovanja danas.

Isus Krist, Učitelj i Spasitelj, ali i eshatološki Sudac upozorava da čovjek, dok ovdje živi, treba da je u stalnom pozitivnom odabiru i opredjeljivanju za dobro, za ljubav, za pravednost, za istinu, a protiv zla, mržnje, nepravde, laži – tj. za Boga i za bližnjega. Čovjek ima uvijek mogućnost da s Bogom počne iznova.

“Svojom  ćete se postojanošću spasiti!” Papa Ivan XXIII. rekao je: “Tko vjeruje, taj ne drhti”. “Gospodine, pokaži nam Oca i bit će nam dosta (Iv 14,8). Toliko sam vremena s vama – odgovori mu Isus – i ti me, Filipe, nisi upoznao” (Iv 14,9). Odgovor upućen svakomu od nas  je ili “Zašto me progoniš” (Dj 9,4), ili “Voliš li me?” To je Kristovo ja i ja Crkve, u kojem čovjek promatra lice Očevo. Evo dara postojanosti: svaki dan u zajednici promatrati lice Božje, u Euharistiji, u Riječi, u Crkvi, u aktualnosti Duha Svetoga, u otajstvenoj Kristovoj prisutnosti i živjeti kao da smo došli do kraja i taj kraj je u svakom trenutku našega hoda.