„Umnoži nam vjeru, Gospodine! Raspiri milosni dar Božji koji je u meni!“ – vapaj je koji Isusovi učenici šalju Bogu Ocu po njegovu ljubljenom Sinu Isusu Kristu; takvu vjeru koja ustraje u bogoljubnosti i čovjekoljublju u sretnim vremenima i teškim životnim trenutcima.

 Našu vjeru ne iskušava tajna svemira, nego glupost čovjeka koji trajno želi biti kao Bog. Srdžba i sablazan zbog zla u svijetu, nasilje, ucjene, svađe, terorizam, ratovi… – to je panorama u kojoj je živio prorok Habakuk, a to su okolnosti u kojima i mi živimo. Habakuk u svojoj molitvi pred Boga donosi srdžbu zbog svega onoga što svaki dan mora proživljavati kao i zbog odsutnosti Božje, što na to ne reagira. Uzmemo li danas bilo koje novine, nalazimo još gore stvari koje se događaju oko nas. I što činimo? Vičemo Bogu? Bog izlazi iz svog „skrovišta“ i diktira proroku da piše, ali ne precizira dana kada će se sve to dogoditi. Imati vjere znači oprijeti se malodušnosti za vrijeme dugog čekanja. Bog daje intuiciju da treba podnositi strpljivo čekanja, odgađanja. Njegovo je obećanje to koje vjerniku daje snagu da se utvrdi na sigurnoj stijeni vjernosti Bogu, odričući se kontroliranja kalendara i satova. „Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti“. Propast će onaj koji se oslanja na moći ovoga svijeta. Vjernik temelji svoj život na snazi Božjoj koji vlada poviješću, iako se čini da se povijest odvija izvan njegova dosega. Bog ne iznevjerava one koji se u njega pouzdaju, koji se ne hvataju za privremene oslonce iako su lijepi. Bog potpuno zadovoljava samo onoga koji živi od vjere, a ne od iluzija. Bog „dolazi“ jedino za one koji vjerno čekaju. Bog ne gazi svoju danu riječ. Živjeti od vjere, živjeti po vjeri i to ustrajno, i zlu vremenu usprkos, to je Habakukova poruka.

Vjera u evanđelje ne trpi ucjene stvarnosti, nego tu stvarnost preoblikuje. Vjera je angažman a ne razočaranje i lijenost. Bog je „angažiran“ i traži i od nas da naša vjera bude „angažirana“. Često vjernik smalaksa, diže ruke: ništa se tu ne može učiniti, stvarnost je takva kakva jest, ne mogu je izmijeniti. Stvarnost je onakva kakva jest jer je naša vjera onakva kakva jest: ona koja ne postoji. Kada postoji vjera, pa bila kao i gorušičino zrno, tada je moguće sve. Ruke mogu pasti jedino od umora, nakon što smo „učinili ono što smo bili dužni učiniti“, a ne zbog obeshrabrenja i predrasuda. Ruke nam služe za rad, ali i za molitvu: tako možemo iščupati dud, a dud je drvo s vrlo razgranatim korijenjem, gotovo neiskorjenjivo. Vjera nam nije dana jedino da vidimo stvari koje ne idu, nego da ih usmjerimo u drugom smjeru. U ovom slučaju stvari se potpuno mijenjaju. Nije više Habakuk taj koji kori Boga zbog njegove odsutnosti i neispunjenja. Bog je taj koji kori naš odsutnu, umornu vjeru … Moglo bi se reći da mnogi vjernici teže za „odmarajućom“ vjerom, u papučama i kućnoj haljini. Ali vjera koju Krist traži nije nikada odmarajuća niti osiguravajuća. Ne nudi li nam evanđelje sliku čovjeka djelatnika koji ispunja svoj dan zahtjevnim radom. Dud ne stoji ondje kako bismo uživali, mirni, izvaljeni u njegovu hladu. Biljka, ili bilo koja neugodna stvarnost, stoji ondje jer je još nismo uspjeli ukloniti. Ne, jer naše riječi nisu moćne za protest, nego jer su lišene neodoljive snage vjere.

Sve je na mjestu (ili ništa nije na mjestu, prema željenom Božjem skladu) jer vrlo mnogo vjere ne poduzima ništa, prepušta se očaju, konstatira stvarnost kakva jest. Vjera ne bi smjela dozvoliti ničemu da bude na pravom mjestu, morala bi trajno remetiti red (ili nered) i zloupotrebe. Previše vjere griješi zbog „stida“, jer se ustručava reći svoju riječ, jer se predaje pred brutalnošću činjenica. Prava vjera mora reagirati koristeći svoju moć kako ne bi sudjelovala kao pomagač u zlu. Vjera znači potpuno se predati Bogu bez oklijevanja i bez traženja ičega u zamjenu. Vjera ima početak i izvor u besplatnosti Božjeg dara i u slobodnoj  raspoloživosti stvorenja. Vjera je Božji dar što djeluje u čovjekovoj nutrini, a kadra je izvesti, izdržati mnogo. Vjerom se povezujemo, Bog nas povezuje sa svojom svemoći. Evanđeoska ljubav je zajedno vjera koja vjeruje i ljubav koja djeluje ili vjera koja djeluje i ljubav koja vjeruje. Isus hoće da naša služba Bogu bude odmila, besplatna, gratis, kao što i On nas bez ikakve naše zasluge ljubi. Neće nas spasiti dobra djela nego ljubav iz koje su učinjena. A ta je ljubav neumorna. Čudesno je kako se hranimo sjemenom iz zemlje i još čudesnije kako svako sjeme u sebi nosi novi, umnoženi život. Apostoli mogu svoj život uložiti kao sjeme. Mogu se dati za hranu drugima i mogu umrijeti i pustiti da iz njihova života izraste umnoženi novi život vjere. Dati se drugima za hranu znači imati vremena za njih, dati im prednost pred sobom, skrbiti za njihovo dobro i njihovo spasenje više nego za svoje, posvetiti se njihovomu rastu. Vjera se umnaža tako da Isusovi učenici sebe daju drugima za život.