Današnja misna čitanja nam nude nekoliko različitih tema o kojima možemo razmišljati: vjera, nada, očekivanje, bdijenje. Nema vjere bez nade (vjera bez nade mrtva je). Vjera bez nade izgleda kao prazna ljuska. Nada bez vjere je slijepa. Nada bez velikog omota vjere, ne samo da je lomljiva nego riskira postati iluzija. Nema nade bez očekivanja, štoviše identificira se s očekivanjem. Očekivanje se prevodi u bdijenje – budnost. Isključuje obamrlost, rasipanje, ravnodušnost, ošamućenost. Uključuje pažnju, bitnost, svjesnost, angažiranost, odgovornost.

Isusov poziv učenicima da ga nasljeduju počinje riječima: „Ne boj se, malo stado!“ Koga god Bog poziva u svoju službu i namjenjuje mu tešku zadaću, daje mu i obećanje: „Ne boj se ja ću biti s tobom“. Izvor Isusove sigurnosti nalazi se u neopozivoj odluci Oca nebeskoga da im dade Kraljevstvo. Ako se oni koji su se već odazvali Isusovu pozivu da ostave sve i pođu za njim čvrsto oslone na Boga, onda će za uzvrat imati „blago neraspadljivo na nebesima“, a ondje gdje im je blago, bit će i njihovo srce.

Vjerovati znači krenuti. Vjera nije postignuti cilj, pristanište, nego znak za polazak. U noći oslobođenja iz egipatskog sužanjstva, Gospodin stavlja “ognjeni stup” kao vodič za putovanje. Abraham se prepušta Božjim rukama “posluša i uputi se…”, ali još savršenije od Abrahama, Marija vjeruje da „Bogu ništa nije nemoguće“, bilo u naviještenju rođenjem Isusa Krista bilo na Kalvariji, u trenutku njegove žrtve. Od trenutka kada je Abraham nazvan „ocem vjernika“, s većim razlogom Djevica Marija zaslužuje biti nazvana „majkom vjernika“. Isus preporučuje da budemo spremni, opasanih bokova i upaljenih svjetiljki za posljednji polazak. Vjerovati znači biti spremni ići; tj. biti spremni uvijek za nove polaske. Narod Božji  za koji se Bog brine i koga prati jest putnički, neumorni hodač, gleda naprijed: to su pojedinci koji idu u susret zori. C. M. Martini je napisao knjigu Crkva u hodu, ističući ovu dimenziju Crkve putnice. Sv. Augustin ističe da treba “tražiti da bismo našli i naći da bismo još tražili”. Vjera ima sposobnost da uvijek tjera naprijed, da se ne zaustavimo.

Vjerovati znači suočiti se s nepredviđenim (nepredvidivim). Sve nije jasno, utvrđeno, programirano u polasku. Vjera daje kompas, nudi uporište, utvrđuje sigurni cilj – s jamstvom Božje prisutnosti – , ali ne stavlja u ruku nikakvu zemljopisnu kartu niti posebni program putovanja. Židovi  u izlasku polaze  na “nepoznato putovanje”. Abraham polazi a ne zna  kamo ide. Gospodar kuće ne zna kada će doći lopov. Samo su ideologije u stanju odrediti precizno ciljeve, postaje, obvezne prijelaze, zaključke. Naprotiv, vjera nije ideologija, počiva na Riječi koja tjera naprijed također i u tamnu noć, protivnosti, nesigurnosti. I često putnik ne zna gdje zakoračiti. Znači: nema vjere bez hoda, i nema hoda bez rizika, kao ni zore bez prijelaza kroz noć, ali postoji i Obećana Zemlja.

Vjerovati znači biti kušani. Bog nikoga ne oslobađa kušnje kao da želi “probati”, kako to mi činimo s odjećom je li velika, dobra, povjerljiva itd. Vidimo kroz kakve je kušnje prošao Abraham. Kušnja za nas može biti na različite načine: patnje, protivnosti, progoni, odsutnost ili kašnjenje Boga, prividna pobjeda sila zla, razočaranje zbog neostvarenja naših planova…

Vjerovati znači “vidjeti iz daleka”. “U vjeri svi su oni umrli a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili”. “Umrijeti u vjeri” je dar, čudo Božje, a ne ispaštanje. “Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo”(1).

Vjerovati znači “ne bojati se”. “Noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali i da budu dobre volje”. Sara ima dobru volju, i radosna je što će postati majka jer “vjerom unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne, jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje”.

Vjerovati znači pohoditi, s jamstvom Božjeg obećanja, teritorij nemogućeg. Isus u evanđelju  ističe: “Ne boj se, malo stado”. Brojevi ne daju sigurnost, količina ne daje sigurnost  nego ljubav, vjera – uloženi u Boga. Čovjek živi od onoga što dolazi, od onoga što očekuje. Čega se čovjek u budućnosti boji, to ga paralizira, onemogućuje mu posao i oduzima nadu. Čemu se raduje to mu daje krila, osvježava njegove snage da izdrži i onda kada nitko ne može izdržati. Važno je, stoga, kojoj budućnosti ideš u susret? Da bi nas poveo pravim putem, Bog je ispred nas stavio dvije moguće budućnosti: nebo i pakao. Dante kaže: „Na paklu piše: Ljubav me je stvorila“. Pakao i nebo su duhovne stvarnosti. Budući da je čovjek i sa svojim tijelom u nebu ili u paklu, pakao i nebo mogu imati i tjelesne osobine. Jer čitav čovjek uživa nebo i trpi pakao. Važno je biti svjestan da u nebo ulaziš sada. Shvati Bog je ljubav. „Važnije je ono što nosiš u grob od onoga što ostavljaš. Važniji si ti, nego tvoj imetak. Važnija je vječnost, nego ovo danas. Lijepo je imati i ne patiti se, ali je ljepše ne strahovati i ne izgubiti se“ (R. Šilić).

Vrlo važno je i za nas da znamo da je Marija napredovala u vjeri kroz tame i iskušenja, na kojima je u svjetlu Biblije meditirala tražeći smisao događaja u vlastitom životu. Ovo „putovanje u vjeri“ vrijedi također i za nas. U Mariji mi prepoznajemo uzor naše vjere u Isusu, Sinu Božjemu, rođenom od Djevice i uskrsnulom od mrtvih snagom Duha Svetoga. Vjera nije blago koje se posjeduje jednom za sve vrijeme. To je hod, napredovanje. Treba prihvatiti napredovanje više puta u tamama, imajući jedinog vodiča riječ Isusovu i svjetlo Duha Svetoga. Marija, vjerna Djevica, svojom molitvom, kao na svadbi u Kani, pomaže nam prepoznati slavu Gospodnju i vjerovati uvijek u Njega.