Isusova riječ je „oštrija od svakog dvosjekla mača … dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu“ (Heb 4,13). Isus je zahtjevan, traži opredjeljenje. A tako je i s Isusovom Crkvom. A tako je i s kršćanima.

 Što znači biti vjeran? Vjeran je onaj čovjek koji ostaje kod onoga što je rekao, obećao ili učinio. Kad je pošao jednim putem, ne napušta ga lako, ustrajava u njemu unatoč poteškoćama. Kad je nešto odlučio, vjeran čovjek ne odstupa od svoje odluke. Vjeran čovjek je hrabar, nepokolebljiv, pouzdan i nikad te neće ostaviti na cjedilu. Ne boji se prijetnji, ne uzmiče pred progoniteljima i ne plaši se žrtava, čak ni smrti. „Oganj dođoh baciti…“ Vjernost je taj neugasivi oganj koji u nama gori, a Duh Sveti ga neprestano rasplamsava kako ne bismo nikad posumnjali u ono što vjerujemo i da hrabro kročimo putem iskušenja kao svjedoci Kristove smrti, ali i uskrsnuća.

Je li grijeh držati otvorene oči. Zar je moguće ne reagirati kada se pravednik razapinje na križ? Zar je moguće ne klonuti duhom kada se ugasi glas proročki u bunaru, u blatu? Zaustavimo se na Jeremijinu događaju, koji je doista uzoran i ponavlja se u povijesti. Imamo plašljiva kralja koji je zarobljenik nekih kolovođa: „Eto on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama“ (1). Istina nije uvijek na strani većine. Pravo nije na strani jačega. Isus nije pitao gdje je većina, nego gdje je istina, gdje je Božje pravo i Božja volja. Vlast se predaje, sramno se povlači pred nekim spletkama, pojedinačnim interesima, osvetama dvorjana. Određeni moćnici čine se vrlo slabima, popustljivima, nemoćnima prema slugama, laskavcima, spletkarima. Jeremija biva likvidiran jer nema podrške, zaštite, pokrića, jer ne znači ništa, nije koristan kralju. Prorok plaća zbog svoje vjernosti riječi koja mu je povjerena od Boga: dakle, nije njegova, ne može njome raspolagati da ugodi kako vjetar puše. Biva optužen da „obeshrabruje ratnike“ (ratnici svih vremena, lako se demoraliziraju, krhki su ispod svoga oružja i uniforme i imaju potrebu da nitko ne sije sumnju u njihovu dobrotu i svetost) da „obeshrabruje čitav narod“ (narod ima potrebu da bude osiguran, a ne odgovoran). U stvarnosti Jeremija ne pada u iluzije koje su najveći neprijatelj nadi. On „hrabri“ (doslovno „daje srce“), ali ne želi prevariti nikoga. On hrabri potičući ih da ne zatvore oči, nego da otvore oči i na neugodnu stvarnost. On je kriv zato što misli, što ne traži „blagostanje naroda“ prema programiranoj liniji i vladajućim interesima. Jeremija ne miješa „dobro“ naroda s komoditetom i lakoćom, stoga je nepodnošljiv i kvari raspoloženje. Prorok kadi samo Gospodinu, a kađenje u kraljevskim palačama samo stvara maglu i ima cilj da spriječi da se jasno vidi.

Hrabrost je „izići vani“.  „Ali u zdencu ne bijaše vode, već samo glib (blato), tako da Jeremija propade u glib“. Blato u koje se tone sve dublje je gora muka. Blato sadrži prezir, poniženje, klonuće duhom. Njegovi neprijatelji izbjegavaju da od žrtve naprave heroja, stoga proizvode blato svojom industrijskom aktivnošću koja ne poznaje nikad kriza da bi pokopali njegovo dostojanstvo: proizvode sumnje, ogovaranja, laži, tužbe koje nisu utemeljene. Sreća je da postoji stranac, Ebed-Melek, Etiopljanin koji je izvan igara moći, koji je sačuvao savjest čistu i nalazi hrabrost zauzeti se za Jeremiju kod kralja. Čini se da kralj  Sidkija spašava proroka, ali u stvarnosti kralj je spašen jer može slušati, ako želi, slobodan glas, bez interesa. Kralj je spašen jer može računati na bitnu vjernost (ne formalnu) onoga koji je naučio vršiti Riječ Božju i nije raspoložen za kompromise. Kralj je spašen jer je pronašao povjerljivog pojedinca za slobodu, iskrenost, stvarnost. Etiopljanin je spašen jer se osudio izdignuti iznad blata šutnje i odobravanja, prije nego što je izvukao iz blata Jeremiju. Stvar Božja je spašena u trenutku u kojem se našao stranac koji je imao hrabrosti izaći vani na otvoreno sa svojom crnom kožom i bijelom savješću ne bojeći se blaćenja. Protiv umišljenosti, bezobraznosti, drskosti pobjedničkog mentaliteta, postoji samo jedan uspješan lijek: hrabrost (odvažnost) koja je sposobnost staviti se na stranu „gubitnika“. Jeremija je u zdencu punom blata „gubitnik“. Isus je na križu onaj koji je „prezreo sramotnost“ i gubitnik je. Naprotiv oba su pobjednici iako se čini da su poraženi.

U evanđelju ima mjesta za sva zanimanja ali se ne govori o vatrogascima. Objašnjenje se nalazi u današnjem Evanđelju, gdje se Isus, kako se čini, predstavlja kao opasni „piroman“: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ Iskra mora vrcnuti u srcima, polazeći samo odatle požar ima mogućnost da se razvije. Svatko od nas mora se pustiti zagrijati od plamena koji je Krist upalio. Evanđelje je rođeno od neizmjernog žara i povjereno je „oduševljenima“ radi Kraljevstva Božjega. Bilo koju ulogu vršili u Crkvi, nužno je da pokazujemo pravu oduševljenost za Boga i za ljude „koje on ljubi“. Ako mi Bog ne užari srce, ako Bog nije sve za mene, ja ne kažem ništa o njemu, iako mi je uvijek u ustima.