Današnje evanđelje, govoreći o Božjem kraljevstvu i ulasku u Božje kraljevstvo, počinje riječima: „U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima“. Time govori da je Isusu stalo do ljudi nastanjenih i u gradovima i u selima, stalo mu je do spasa svih. Na čovjeku je izbor. Krist je mjera, on sam jest uska vrata, mjera za Božje kraljevstvo. Izaberimo danas Krista i ostavimo prtljagu grijeha koja nam priječi ulazak.

Današnja liturgijska čitanja nam predstavljaju perspektive koje izgledaju proturječne. S jedne strane opći poziv, s druge isključenje najbližih. Ovo paradoksalno stanje izraženo je u riječima: “Postoje neki među posljednjima koji će biti prvi i neki među prvima koji će biti posljednji”. Osim onih dalekih, primljenih u otvoreni zagrljaj, i blizih, odbačenih jer su “nepoznati”, imamo s jedne strane iskorijenjeni vidokrug i, s druge, “uska vrata” kroz koja nije lako proći. I poslanica Hebrejima ističe protivnost: Bog koji voli i također Bog koji ne oklijeva upotrijebiti šibu za onoga koga “prepoznaje kao sina”. Božja pedagogija se ne sastoji samo od slatkoga, ugodnoga. Treba prihvatiti da se i šiba stavi na našu nježnu kožu, ne da bi postala previše tvrda, nego još nježnija.

Problem u današnjem evanđelju nije mali broj ili veliki broj onih koji će se spasiti, nego koji je put spasenja? Jedina stvar koju je važno znati jest: što želi Bog od mene ovdje i sada? U čemu je smisao moga života, koji je cilj moga života i kako ga želim ostvariti? To nije lako i zato Isus slikovito govori o uskim vratima, za razliku od širokih vrata koja se čovjeku nude. Božja su vrata svima jednako uska, ali su svima i otvorena. Treba samo htjeti i znati na njih ući. Kad je Bog u pitanju, utješno je barem to što se ne trebamo bojati nikakvih veza i posredovanja. Bog je došao na zemlju da bi nam očitovao svoju simpatiju, da bi živio naše osjećaje, našu zbilju, našu ljudskost i da bi nam vratio vječnost i zajedništvo u svome životu. No, jednako tako: utjelovio se da bismo kao ljudi međusobno dijelili ljudskost, osobito u kušnjama trpljenja. U tome se nalazi i trag otajstva ljubavi, življenje u euharistiji, u zahvalnome slavlju Božje simpatije prema čovjeku i kompatibilnosti nebeskoga i zemaljskoga.

Moramo računati na uska vrata, to su vrata protiv laganosti, to su vrata “iznenađenja”, to su vrata kušanja. Uska vrata o kojima govori Isus pokazuju spasenje koje se postiže pod određenim uvjetima: nitko ne može polagati pravo na što pred Bogom, ali ako mislimo da uska vrata imaju dimenzije raspetog i uskrslog Isusa i da je naša prava slika na koju smo pozvani suobličiti mu se, tada uska vrata postaju mjera našega života, postaju dar i obveza. “Uđimo na Božja vrata sa zahvaljivanjem”, tako je pjevao izraelski narod kada je ulazio u svetište. A molitva današnje nedjelje kaže: „Daj narodu svome da ljubi što ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te da u zgodama i nezgodama zemaljskog života srca naša budu čvrsto usmjerena onamo gdje su prave radosti“. U pitanju je naše srce, koje ne smije biti zauzeto ispraznim  stvarima i sumnjivim radostima, već uvijek biti usmjereno onamo gdje su prave radosti, a to znači kod Boga.

Što znače vrata? Vrata znače granicu između unutra i izvana, između inozemnog i kuće, između slobode i utvrđenog reda. Za narod Staroga Zavjeta vrata u svetištu bila su granica između inozemnog i blizine Božje, između nemarnosti i milosti. Znači: vrata su granica. Granicu može prijeći samo onaj tko zna što čini. Na vratima se križaju dvije velike linije: zid i put, granica i sloboda. Kada netko kaže: Ne moja volja, nego volja Božja neka bude, kako je Isus činio, tada prolazi ovo križanje. On ne želi ići glavom kroza zid, nego putem slobode. Gospodine, želim činiti ono što ti želiš da ja činim, govorio je Sv. Franjo i tako činio, zato je uspio ući na uska vrata.

Gospodine, često idemo svojim putem i danima prolazimo bezbrojna vrata: od praznog dana u mirnu noć, od noćnog nemira do bogatog dana. Večer i jutro su vrata kroz koja nas ti vodiš. Idemo svojim putem i susrećemo ljude. Gledamo njihove sudbine: njihove želje, njihove boli… Željeli bismo da nas ti vodiš kada idemo ljudima, željeli bismo te naći na njihovim licima. Tražimo te, Gospodine, na svojim putovima, ali ne možemo te naći ako nam ne otvoriš vrata. Ti si vrata. Željeli bismo proći kroz njih i naći te. Tražimo tebe u samima sebi, ali ne nalazim pravi put od samih sebe. Lutamo u samima sebi i molimo te da nas vodiš preko putova koji prelaze preko naše duše i pokaži nam vrata kroz koja možemo ući u Te, i biti u tvojoj prisutnosti, u tvojoj blizini.

               Da bi se prošlo treba podnijeti teške kušnje. Nije dovoljno proglasiti ili braniti evanđeoske vrijednosti, treba “kušati” prožeti njima vlastito ponašanje, moramo se uvjeriti da su to uska vrata, posebno za nas. Spasenje nije lako. Ulazak nije siguran ni za koga. Dojam je da “uska vrata” isto znače što i “ušica igle” kroz koju je krajnje nevjerojatno da može proći bogataš – deva. Uska vrata zabranjuju pristup lašcu, tj. onom čovjeku čiji je život laž? Zato bismo željeli činiti ono što Ti želiš da činimo.

            Kršćanin nije ovlašten suditi, ali je pozvan objaviti ljubav Božju sa sviješću da bude beskorisni sluga. Borimo se da ne čujemo Isusove riječi: „Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori! Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene“.