Životna mudrost kaže: Čovječe, sjeti se triju stvari, pa nećeš nikad sagriješiti, a te tri stvari jesu: 1. odakle dolaziš, 2. kamo ideš, 3. pred kim ćeš jednom polagati račun o svom životu.

Na kraju ljetnih školskih blagdana i na početku nove školske godine, starozavjetni mudrac nas poziva u školu mudrosti da učimo od njega. Vodi nas u cvijetnjak da se osvježimo različitim cvijećem.

Prvi dvocvijet se sastoji od kreposti krotkosti (blagosti) i poniznosti; stoga je čovjek koji posjeduje ova svojstva drag i voljen. Poniznost je temeljni čovjekov stav prema Bogu i prema ljudima. Priznati se stvorenjem, ovisnim o Bogu, potrebnim Boga i njegove milosti – to je prvi čin poniznosti. Priznati svakoga čovjeka Božjim stvorom, Božjim sinom i kćeri, svojim bratom i sestrom, po dostojanstvu i pravu sebi jednakim –  drugi je čin poniznosti. Osjećati se potrebnim ljudske ljubavi i solidarnosti i s ljubavlju prihvatiti život drugih – treći je čin poniznosti. Ova svojstva su kao ljubičice u vrtu, jedva vidljive, a tako ispunjavaju okoliš mirisom i uljepšavaju ga. Ono što su vrtovi bez cvijeća, to su ljudi bez krotkosti i poniznosti.

Treći cvijet nužno prati prva dva, a to je bogočašćenje. To je najljepši izraz krotka i ponizna čovjeka. Kako li divno cvjetovi svojom šutljivom rječitošću govore o Bogu i govore Bogu. Jesmo li o tome ikada razmišljali? Evo zašto se kite oltari cvijećem. Čime mi Boga častimo? Molitvom, sudjelovanjem nedjeljama u sv. misi?

Četvrti cvijet opisuje oholicu koji je sličan korovu na njivi. Oholica je sebi dostatan. Bahat čovjek ne treba Boga ni drugoga čovjeka, osim ukoliko njemu služi. Stoga, oholica ne voli ni Boga ni ljude. Oholica ne priznaje da je mnoge darove dobio od drugih, on ostavlja za sobom neugodan osjećaj, jer se „opačina u njemu ukorijenila“. A mi, od koga smo mi darove primili? Od Boga, roditelja, učitelja, vjeroučitelja.

Peti je cvijet kao smiraj dana nakon napornog čovjekova rada: on ima „pažljivo uho“ i poučljivo srce. Kroz uho i srce u njemu se lako nastani krepost. Tko Boga ne sluša nema što kazati ni ljudima. Kako možemo nekoga zavoljeti ako ga ne želimo čuti, saslušati, dobro usvojiti a zlo odbaciti? Ako pričamo dok se čitaju liturgijska čitanja ili dok svećenik propovijeda, odnosno tumači Božju riječ ne želimo je čak ni čuti, kako je onda možemo razumjeti i zapamtiti i u život provesti? Ako djeca ne žele čuti roditelje, starije, kako ih mogu poslušati, kako mogu nešto od njih naučiti? Zapamtimo dobro: djeca uče od roditelja i starijih kao i od učitelja oponašajući ih, ponavljajući ono što oni čine i tako to ulazi u njihovo pamćenje, govor, ponašanje. A mi stariji budimo svjesni toga i ne dajmo im priliku da od nas zlo usvoje. Kako ćemo Isusa slijediti ako ne želimo čuti njegove riječi, njegove geste, njegova djela? A Isus je vrhunac mudrosti koja vodi u život vječni! Zato nam ponavlja da smo djeca Božja po krštenju i po sakramentima i da smo povjereni jedni drugima i da smo put k Bogu (Ivan Pavao II.). Ne dao Bog da jedni drugima postanemo – put od Boga. “Uho pažljivo je ono što želi mudrac…”. Posebno danas traži se čovjek koji zna slušati, a ne onaj koji zna govoriti. Mudar čovjek nije onaj koji je uvijek spreman govoriti, nego onaj s “uhom pažljivim”. Više nego intervenirati na sve probleme, reći svoju riječ ili dati “konačno” rješenje na sva pitanja, objasniti ono što ne zna, mudar čovjek se brine za razumijevanje. Kada treba razumjeti, uši a ne usta imaju nezamjenjivu ulogu. Problemi, često, ulaze na zapečaćena usta, a rješenja izlaze iz ušiju…

Židovska mudrost kaže: „Čovjek se služi sa šest tjelesnih dijelova: tri su u njegovoj moći, a tri nisu: oko, uho i nos ne zavise od njegove volje. Oko gleda što hoće, uho sluša što hoće, nos miriše što hoće, ali usta, noge i ruke su pod čovječjom kontrolom. Ako hoće, može se ustima poslužiti da govori i poučava, ali i da laže i vrijeđa; rukom i nogom se može poslužiti i za dobro i za zlo“ (F. Mušura, Vrijeme za Boga, 258).

“Mudra pamet meditira prispodobe”. Postojana vježba meditacije pridonosi umanjenju umišljenosti, svodi na pravu mjeru bezobzirnu sigurnost određenih učitelja. Osim meditiranja prispodoba, potrebno je meditirati i kritike koje su nam upućene. Insistirati na tome sve dok ne pronađemo najmanji komadić istine koji može biti koristan da se slegne oholost i da se možemo pokajati, priznajući otvoreno pogrešku. Tko meditira, postaje manje siguran u sebe i u svoje vlastite sudove. Meditacija znači manje dima, magle a više biti; manje vanjštine a više dubine; manje pokazivanja a više unutarnjosti; manje zaglušnog aktivizma a više kontemplacije; manje obuzete brige a više vedrine; manje traženje uspjeha pljeska, odobravanja drugih, lake popularnosti a više slobode. S meditacijom padaju maske i vraća se istini vlastitog bića, postaje se siromašniji ali autentičniji.

Jedan mislilac kaže ovako: „Postoje dvovrsna djela Božja: jedna u prirodi, koja ispituju znanstvenici i filozofi, a druga su djela Kristova koja ispituje teologija. U promatranju tih djela trebalo bi nam proći vrijeme koje imamo na zemlji, da bismo umrli u miru“ (F. Mušura, Vrijeme za Boga, 258). Ne zaboravimo: „Gdje je vjera, tu je ljubav; gdje je ljubav, tu je mir; gdje je mir, tu je blagoslov; gdje je blagoslov, tu je Bog; gdje je Bog, tu nema nevolja“.